Politics of Deconstruction

Signs, Structures and Language: A Critical Study of Selected Poems by Bulleh Shah

“…Hence, he terms it to be a metaphysics of presence. Derrida declares that Saussure's signified lies within consciousness and the act of speech realizes that (Lüdemann, 2014). The utterance of a word or logos verifies the presence of a speaker.…”

Književnost, književnoteorijsko i postmarksistička teorija

“…Skladno tijelo umjetničkog djela što poštuje pravila prikladnosti tema i načina reprezentacije te tako u okvirima reprezentativnog režima odražava sklad ethosa i nomosa neke zajednice može se jednako referirati, napominje Rancière (2011b: 49), na "hijerarhijski poredak monarhije kao i na egalitarni poredak republikanskih govornika." 125 S druge strane, umjetnički ostvaraji u okvirima estetičkog režima, utemeljenog na fundamentalnoj demokraciji pisma, ne samo da također nisu jednoznačno demokratični nego su i izbrazdani nekolicinom proturječja. Temeljno proturječje koje obilježava čitav režim jest ono između potpune indiferentnosti i apsolutizacije jezika 126 , pri čemu bi dovođenje do krajnosti jednog od polova te opreke, na kojima počiva specifičnost književnosti kao institucije u novom režimu umjetnosti, ujedno značilo i njezinu disoluciju, zbog čega književnost postoji samo u napetosti između njih.…”

“…Afirmirajući neupitnost pluralnosti marksizma, Derrida više od bilo kojeg autora kojim smo se do sada bavili podcrtava i imperativ očuvanja Marxova nasljeđa, pišući da bi tematsku prijelomnicu Derridaova izrazitijeg interesa za etička i politička pitanja pozicionira u kasne 1980-e (Lüdemann, 2014: xii), pa ipak nešto kasnije naglašava da se Derrida već prvim svojim djelima uhvatio ukoštac s politički relevantnim problemima, te da dekonstrukcija nikada nije bila apolitična (isto: 4). Gotovo identičnu ambivalentnost, samo s nešto kasnije pozicioniranom prijelomnicom (u 1990-e), nalazimo i kod Beardswortha (1996: xi), dok prije svih navedenih najneobičniju podjelu uspostavlja Ryan (1982), tvrdeći da su za marksističku (a samim time i političku) problematiku Derridaova djela relevantna do sredine 1970-ih, nakon čega postaju sve ezoteričnija i autoreferencijalnija (Ryan, 1982: xiv).…”

“…sličnu dvojbu implicitnu i u kasnijoj Izgubljenoj niti(Rancière, 2017: 20) te nešto konkretniju raspravu o aisthesisu kao kompleksnom osjetilnom tkanju koje uključuje i sasvim materijalne čimbenike, kao i modele percepcije, režime emocija, dostupne kategorije itd., te pitanje o povezanosti svega navedenog s političkim pretpostavkama i ostatkom historijske pozadine u Aisthesisu (Rancière, 2013: X-XVI). Utoliko nisu u potpunosti točne kritike da Rancière potpuno izdvaja književnost iz podjele osjetilnog, poput one Bitijeve (2014: 300), no činjenica jest da se pitanjem policije književnosti ne bavi ni približno koliko njezinom politikom, što takvim kritikama daje na opravdanosti 125. Rancière (2011b: 49) ne ostaje tek na općenitoj tvrdnji, već nudi i primjer.…”