Samardžijini pogledi na hrvatski jezik u prvoj Jugoslaviji

Abstract

U utorak 19. veljače 2019. godine umro je u Zaprešiću kolega i prijatelj akademik Marko Samardžija, rodom iz Vođinaca, jedan od najboljih poznavatelja povijesti hrvatskoga standardnoga jezika, a kada je riječ o najnovijoj povijesti, dakle onoj u 20. i 21. stoljeću, može se mirno reći da to razdoblje nitko nije poznavao kao on. Jedna od najboljih njegovih knjiga zove se Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918. – 1941.), objavila ju je Školska knjiga 2012. godine i u njoj se nalaze sve bitne spoznaje o tome što se s hrvatskim jezikom događalo u prvoj Jugoslaviji i sve one, mada po naravi jezikoslovne i filološke, imaju svoju kulturološku i političku vrijednost. Moj pisani tekst jest dakle pregledni rad, pokušaj da iz Samardžijine knjige izvadim i ponudim najvažnije njegove misli.

Dinamika herojstva i rada: analiza pandemijskoga medijskog diskursa o medicinskim radnicima Kliničke bolnice Dubrava

“…To je njima sigurno veliki stres, ali pokušavamo im objasniti, umiriti ih…" (Jutarnji.hr 2020e; istaknuli autori) 6 Kći liječnice Ljiljane Arbutina Barić snimila je dokumentarni film koji prikazuje svakodnevicu u ambulanti i probleme s kojima se liječnica i njezini pacijenti susreću tijekom pandemije: "Htjela sam snimiti te rastanke s pacijentima, prijateljima…, ali ona je na koncu ostala raditi. Tako da to nije film o mirovini, već je ispao film o njezinu radu i borbi s frustracijama sistema, s pacijentima, sa samom sobom, s tim pitanjem hoće li u mirovinu ili neće… To je sad bilješka o jednoj ambulanti" (Devčić 2020).…”