U utorak 19. veljače 2019. godine umro je u Zaprešiću kolega i prijatelj akademik Marko Samardžija, rodom iz Vođinaca, jedan od najboljih poznavatelja povijesti hrvatskoga standardnoga jezika, a kada je riječ o najnovijoj povijesti, dakle onoj u 20. i 21. stoljeću, može se mirno reći da to razdoblje nitko nije poznavao kao on. Jedna od najboljih njegovih knjiga zove se Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918. – 1941.), objavila ju je Školska knjiga 2012. godine i u njoj se nalaze sve bitne spoznaje o tome što se s hrvatskim jezikom događalo u prvoj Jugoslaviji i sve one, mada po naravi jezikoslovne i filološke, imaju svoju kulturološku i političku vrijednost. Moj pisani tekst jest dakle pregledni rad, pokušaj da iz Samardžijine knjige izvadim i ponudim najvažnije njegove misli.

No abstract

No abstract

Jedanaest i pol stoljeća nezaboravaProšlo je 1150 godina od dolaska Svete Braće među moravske Slavene. Taj događaj pamti se do naših dana ne samo kao povijesni podatak, nego se riječi i postupci dvojice solunskih Grka očitavaju kao inspirativne poruke. I suvremeni nam moralni i kulturološki autoriteti to djelo u koječemu postavljaju za uzor. To znači da postupci i riječi dvojice solunskih Grka do naših dana sudjeluju u oblikovanju ljudskih stavova. S druge strane, počeci književnosti svakoga slavenskoga naroda povezani su, u različitoj mjeri i na različite načine, s tim djelom, a to uvelike vrijedi i za početke njihovih književnih jezika. Ćirilometodsko djelo jedan je od najvažnijih izvorišta prevažne djelatnosti hrvatskih glagoljaša, izvorište moralnih stavova, književnojezičnih koncepcija, kulturnih stremljenja i dr.

In memoriam, Nekrolog