The Role of Reactive Aggression in the Link Between Hyperactive–Impulsive Behaviors and Peer Rejection in Adolescents

Abstract

Attention-deficit/hyperactivity disorder (ADHD) symptoms and aggressive behaviors are both associated with peer rejection, but little is known the nature of this association with respect to the two symptom dimensions of hyperactivity-impulsivity and inattention and different types of aggression. The present study examines the relations between dimensions of ADHD symptomatology, proactive and reactive aggression, and peer rejection in adolescence. Teacher-reported data were obtained for 200 high school students (grades 9-12; 48% female; predominately Latino). In structural equation modeling path analyses, the indirect effects of reactive aggression accounted for the link between hyperactivity-impulsivity and peer rejection. Within the same model, neither inattention nor proactive aggression were associated with peer rejection. These findings suggest that reactive aggression may be a key mechanism through which hyperactive-impulsive behavior is associated with peer rejection. Future research and intervention efforts should address the role of reactive aggression among youth with ADHD symptomatology.

Adaptive emotion regulation, academic performance and internalising problems in Flemish children with special educational needs: a pilot study

“…Despite the above limitations, reliable measures were used and, moreover, the study was performed in a real-life setting, thereby guaranteeing richer data and ecological validity (Schmuckler, 2001). Also, as teachers are the primary sources of children's behaviour ratings within the school environment, they are expected to accurately assess children's emotion regulation strategies within an academic context (Evans, Fite, Hendrickson, Rubens, & Mages, 2015). Overall, the current pilot study provided relevant data that fuel our theoretical understanding of school readiness and offer interesting implications for designing interventions.…”

Povezanost samoprocijenjenih simptoma ADHD-a s agresivnim ponašanjem i sudjelovanjem u vršnjačkom nasilju učenika osnovnoškolske dobi

“…(2011) najveći problem u odnosima s vršnjacima je niža razina empatije koju obrazlažu nedostatkom informacija/uvida u emocionalna stanja druge djece i to na način da se (zbog organske podloge) informacije o odnosima na mikro-razini ustrojavaju na specifičan način, što u kombinaciji s nepovoljnim utjecajima okoline rezultira nižom razinom osjetljivosti za druge. Nadalje Evans i sur. (2015) utvrđuju da djeca s ADHD-om češće od ostale djece manifestiraju agresivna i nasilnička ponašanja, no ističu da se kod njih radi o reaktivnoj agresiji, koja posljedično vodi u vršnjačko isključivanje.…”

“…U skladu s prvom istraživačkom hipotezom potvrđena su očekivanja te su dobivene statistički značajne male do umjerene povezanosti svih simptoma ADHD-a sa svim aspektima vršnjačkog nasilja i agresivnog ponašanja (tablica 4). Dobiveni rezultati su u skladu s prijašnjim istraživanjima o povezanosti vršnjačkog nasilja i ADHD-a (Evans i sur., 2015;Barkley, 2015;McQuade i Hoza, 2015). Iako se istraživanjima nastojala potvrditi linearna povezanost uzroka i manifestacije određene pojave, kod ADHD-a se radi o složenom, multidimenzionalnom fenomenu.…”

“…Dobiveni rezultati su očekivani (tablica 4) te je pronađena veća povezanost simptoma impulzivnosti s verbalnim vršnjačkim nasiljem i s proaktivnom agresijom u odnosu na povezanost verbalnog vršnjačkog nasilja i proaktivne agresije sa simptomima hiperaktivnosti i sa simptomima nepažnje, dok za ostale vrste vršnjačkog nasilja i agresivnog ponašanja nije bilo značajnih razlika u povezanosti s različitim simptomima ADHD-a. Prijašnja istraživanja su pokazala kako je u podlozi vršnjačkog nasilja i agresivnog ponašanja zapravo impulzivnost (McQuade i Hoza, 2015;Evans i sur., 2015), tj. nemogućnost samoregulacije tijekom interakcije s okruženjem.…”

“…Elektroničko vršnjačko nasilje češće je odgođena reakcija djeca koja su žrtve vršnjačkog nasilja u realnom svijetu, a putem elektroničkog vršnjačkog nasilja kompenziraju u virtualnom svijetu situacije kad se nisu mogli obraniti u stvarnosti (Erdur-Baker, 2010; Dehue i sur., 2012). Kod proaktivne agresije i njezine povezanosti sa simptomima ADHD-a radi se o agresivnom ponašanju s postizanjem određenog cilja (Evans i sur. 2015), tj.…”