No abstract

Iako je igra na otvorenome pozitivno povezana s dječjom dobrobiti,zdravljem, razvojem i učenjem, u novije vrijeme dječje mogućnosti igre na otvorenomesve su manje. Svjesni smo ograničenja kojima su djeca izložena tj. promijenjenomnačinu života i sve manjoj količini kretanja. Da bi se djeci omogućiomaksimalni razvoj njihovih potencijala boravkom na otvorenome, važno je poticatikvalitetnu komunikaciju između roditelja i odgojitelja kako bi se roditelji što boljeupoznali s dobrobitima igre i učenja na otvorenome za njihovo dijete. Roditelji kaopartneri odgojno-obrazovnih institucija imaju velik utjecaj na kvalitetu življenjadjece u interakciji s odgojiteljima te je zato ovo istraživanje od velike važnosti zadjecu i njihov optimalan rast i razvoj u predškolskom periodu. Cilj je ovoga radaispitati stavove i percepciju roditelja o važnosti slobodne igre kao i o preprekamaza dječju igru na otvorenome. Ovo istraživanje dio je međunarodnog projekta Erasmus+projekt MLO Moving and learning outdoor (2017-1-PTO1KA201-035784),u kojemu se koristio upitnik za roditelje koji je konstruiran za potrebe toga projekta.Putem on-line upitnika ispitivani su stavovi i percepcija roditelja (N = 65) iz Dječjegvrtića Matije Gupca iz Zagreba, s ciljem boljeg razumijevanja čimbenika koji utječuna igru i učenje djece na otvorenome. Rezultati su pokazali da roditelji kao preprekeza dječju igru na otvorenome naglašeno percipiraju promet, vremenske uvjete inedostatak vremena, dok kao glavne koristi dječje igre na otvorenome najviše ističuzdravlje, sreću i neovisnost.

Suvremena shvaćanja djeteta te uviđanje važnosti holističkog pristupa u cilju postizanja njegove maksimalne dobrobiti u području razvoja i učenja potaknula su na promišljanje teoretičare i praktičare. Pod utjecajem Nove paradigme djetinjstva, koja dijete vidi kao kreatora vlastitog odgojno-obrazovnog procesa, te u sinergiji teoretičara i praktičara iz područja odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj nastaje Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje (2015). Za razliku od tradicionalnog shvaćanja djeteta i djetinjstva, usmjerenog više na produkt učenja negoli na njegov proces, suvremen pristup djetetu uvažava dijete kao kreatora vlastitog odgojno-obrazovnog procesa, uz zadovoljavanje sociopedagoške, prostorne i vremenske dimenzije koje se stalno isprepliću unutar institucijskog konteksta. Razumijevanje suvremenog kurikuluma koje djetetu prilazi na potpuno nov način podrazumijeva zajedničko učenje djece i odraslih u humanističkom i sociokonstruktivističkom okruženju. Odmicanje od tradicionalnog shvaćanja djeteta i djetinjstva, u kojem se na njega gleda kao na prazno platno koje u institucionalnom kontekstu tek treba ispuniti, kao i prihvaćanje suvremenih spoznaja osvijestilo je važnost preispitivanja osobnih pedagogija praktičara. Takođe, potaknulo ih je na cjeloživotno obrazovanje te osvijestilo potrebu razvoja kulture vrtića koja se očituje u kvaliteti odnosa svih odraslih osoba i djece koji su uključeni u odgojno-obrazovni proces.