Matija Divković svoje je najopsežnije djelo ‘Besjede’ sastavio prema četirima latinskim zbirkama propovijedi. Iako nastalo u 17. stoljeću, ono većim dijelom slijedi retoričke i strukturne značajke srednjovjekovnih tematskih propovijedi koje su se u dobroj mjeri oslanjale na biblijski tekst, ali i na brojne komentare biblijskih knjiga. U ovom radu istražit će se Divkovićev odnos prema prevođenju biblijskih citata koji u ‘Besjedama’ imaju različite funkcije u skladu s načelima ‘ars praedicandi’. U svrhu analize njegovih interveniranja u biblijski tekst, čime je ponajprije pridonosio prenošenju jasne, utemeljene i ispravne moralne pouke, njegov će se prijevod usporediti s Vulgatom i Kašićevom Biblijom koja je po vremenu i okolnostima nastanka najbliža ‘Besjedama. Osim toga, takva usporedba pridonosi poznavanju razmjera Divkovićeva utjecaja ne samo na franjevačku književnost 17. i 18. stoljeća nego i na isusovca Bartola Kašića, autora prvoga prijevoda Biblije na hrvatski jezik. Vrijednost je tog prijevoda, među ostalim, i u tome što pokazuje da se Kašić koristio jezično-stilskim svojstvima starijih prevoditelja nabožnih djela i biblijskih tekstova. Osim analize Divkovićevih tumačenja biblijskih navoda i njihova stilskog obilježavanja, naša je namjera usporedbom s Kašićevom Biblijom pokazati da je na jezično-stilskoj razini postojala uporabna norma koju su nabožni pisci slijedili, tj. literarna koine koja je povezivala hrvatsku književnost dalmatinsko-dubrovačkoga kruga s bosanskofranjevačkim, a koja je utjecala na širenje štokavštine u pisanoj praksi i procese standardizacije hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovici.

U radu se analiziraju tekstovi iz Vitae Patrum koji se u obliku egzempla pojavljuju u glagoljskim Disipulima iz 16. st. Istražuje se na koji su način anegdote monaške tematike prilagođene dominikanskoj duhovnosti unutar koje je nastala latinska zbirka propovijedi Sermones Discipuli. Također se uspoređuje odnos prema monaškim motivima u četirima prijepisima Disipula. S obzirom na to da su u dosadašnjim medievističkim studijama objavljeni uglavnom izvori predložaka egzempla iz Heroltova Egzemplara, istraživanju glagoljskih Disipula prethodilo je utvrđivanje predložaka četiriju latinskih egzempla koji se pojavljuju u dvama Heroltovim propovjednim ciklusima: sermones de tempore i sermones de sanctis. Otkriveno je kako je riječ o trima egzemplima nastalim prema anegdotama iz Verba seniorum te jednoj anegdoti Ivana Egipatskoga koja je zapisana u tekstovima Historia Lausiaca i Historia monachorum. Iz Heroltova Egzemplara u Disipule je dospjela jedna anegdota iz Verba seniorum, čija tri izvora u svojoj raspravi detaljno navodi Hermand (1995). U radu se opisuju književnopovijesne, stilske i jezične značajke glagoljskih egzempla. Naime, upravo se proučavanjem zbirkā propovijedi, koje najčešće sadržavaju više kompiliranih monaških anegdota, može rasvijetliti hrvatski srednjovjekovni korpus Vitae Patrum. Cilj je istraživanja upotpuniti sliku recepcije Vitae Patrum u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti te pridonijeti poznavanju uporabe jezika u kratkim narativnim tekstovima 16. st. Na kraju rada prvi se put objavljuje transliteracija svih pet egzempla. Svaki egzempl donosi se u nekoliko prijepisa (ne u svima), pri čemu su obuhvaćena sva četiri rukopisa Disipula.

No abstract

This article will examine the Croatian translations of the biblical parts of medieval Latin performative texts (sermons, dialogues) which were translated in the fifteenth and sixteenth centuries and written in Glagolitic script. The Croatian translators were acquainted with the parts of Scripture which were read during the liturgy. Their knowledge of the Bible was evident in the addition of archaisms typical for Glagolitic liturgical books written in Croatian Church Slavonic. Often the quotations from Scripture were adjusted to the narrator's (or preacher's) voice in different ways, by changing the grammar of the Latin text as well as by shortening or expanding the quotations. Research has shown that one of the main goals of the translators in changing biblical quotations was to improve the performative characteristics of translation, so that the translated text could be orally performed.

Petrinićev zbornik iz 1503. godine pisan kurzivnom glagoljicom jedan je od predstavnika ličke (u užem smislu buške) glagoljaške rukopisne baštine. Sastoji od različitih tekstova u kojima se tumače evanđelja, a većina rukopisa odnosi se na hrvatski prijevod Korizmenjaka Jakova da Voragine. Na kraju zbornika njegov pisar/kompilator pop Tomaš Petrinić iz Banj Dvora u Bužanima ostavlja dug kolofon sastavljen od citatnoga odlomka iz čuvenoga moralno-didaktičnoga traktata Cvijeta kreposti i vlastitih komentara. Na primjeru Petrinićeva kolofona, koji se u ovome radu prvi put analizira, cilj je istražiti odnos glagoljaških pisara/kompilatora prema vlastitom stvaralaštvu. Utvrđivanjem autoreferencijalnih detalja u kolofonu, i općenito povezanosti sadržaja citatnoga i komentatorskoga dijela, namjera je pokazati kako se pop Tomaš Petrinić svojim postupcima može dijelom opisati kao kasnosrednjovjekovni kompilator/pisar.