U članku se analizira jezikoslovno nazivlje u dvjema gramatikama iz 18. st., Relkovićevoj Novoj slavonskoj, i nimačkoj gramatici (<sup>1</sup>1767.) i Vinjalićevoj rukopisnoj gramatici Principi della grammatica [...] Grammatica prima in lingua slava, italiana et latina. Relkovićeva je gramatika prva vrlo opsežna gramatika hrvatskoga jezika pisana hrvatskim jezikom, i to kontrastivno, u suodnosu prema njemačkome jeziku. Rukopisna Vinjalićeva gramatika pisana je trojezično, a donedavno uglavnom nije bila predmetom interesa jezikoslovne javnosti. Kako svaki naziv u promatranim gramatikama nema uvijek svoju hrvatsku inačicu, nužno je bilo u istraživanju osvrnuti se i na latinsko nazivlje jer su promatrane gramatike pisane prema latinskomu modelu. Budući da su u postojećim potvrdama hrvatskoga nazivlja uočene sličnosti s prethodnicima (npr. s nazivljem u J. Mikalje, L. Šitovića, T. Babića, B. Tadijanovića), primjeri su stavljeni u kontekst izgradnje hrvatskoga jezikoslovnog nazivlja. Stoga se ovim radom nastoji pokazati koliko su se u izgradnji hrvatskih naziva dvojica promatranih gramatičara rukovodila uporabnom normom i već ovjerenim modelima u tvorbi novih naziva te koliko se njihovim novotvorbama koriste kasniji gramatičari.

Hrvatska ima dugu tradiciju priređivanja djela u području povijesnoga jezikoslovlja i raspolaže mnogim vrijednim izdanjima te je veoma važno da se ta tradicija nastavi i prilagodi današnjemu digitalnom dobu. U ovome radu ponudit će se model retrodigitalizacije starih hrvatskih gramatika jer postojeći retrodigitalizirani resursi ne uključuju gramatike.

U članku se analiziraju mocijski odnosi u odabranim hrvatskim gramatikama i rječnicima do objavljivanja Parčićeva rječnika 1901. godine. Propituje se jesu li i na koji način stari hrvatski gramatičari obrađivali mocijske odnose te u kojoj su mjeri mocijski parnjaci zastupljeni u rječnicima. S jedne strane, i gramatike i rječnici ovjeravali su uporabnu situaciju i pisanu praksu, a s druge strane, pokazatelji su autorske inventivnosti u popunjavanju postojećega leksičkoga fonda novim sastavnicama, a takvi su rječotvorni prinosi bili uobičajeni u predstandardizacijskoj fazi hrvatskoga jezika. Stoga su gramatike i rječnici i primjer jezične uporabe i izvor za povijesnojezičnu analizu na svim razinama. U raščlambu su uključene tri gramatike i četiri rječnika. Da bi se dobio što bolji uvid u problematiku, odabrani su rječnici koji se međusobno razlikuju opsegom, vrstom i namjenom. Na temelju zaključaka o poimanju mocijskih odnosa u starijoj hrvatskoj gramatikografiji i leksikografiji uočen je problem povezan sa suvremenom definicijom mocije te ponuđen prijedlog za njezinu doradu, bar kad je riječ o povijesnojezičnim istraživanjima.

Matija Divković svoje je najopsežnije djelo ‘Besjede’ sastavio prema četirima latinskim zbirkama propovijedi. Iako nastalo u 17. stoljeću, ono većim dijelom slijedi retoričke i strukturne značajke srednjovjekovnih tematskih propovijedi koje su se u dobroj mjeri oslanjale na biblijski tekst, ali i na brojne komentare biblijskih knjiga. U ovom radu istražit će se Divkovićev odnos prema prevođenju biblijskih citata koji u ‘Besjedama’ imaju različite funkcije u skladu s načelima ‘ars praedicandi’. U svrhu analize njegovih interveniranja u biblijski tekst, čime je ponajprije pridonosio prenošenju jasne, utemeljene i ispravne moralne pouke, njegov će se prijevod usporediti s Vulgatom i Kašićevom Biblijom koja je po vremenu i okolnostima nastanka najbliža ‘Besjedama. Osim toga, takva usporedba pridonosi poznavanju razmjera Divkovićeva utjecaja ne samo na franjevačku književnost 17. i 18. stoljeća nego i na isusovca Bartola Kašića, autora prvoga prijevoda Biblije na hrvatski jezik. Vrijednost je tog prijevoda, među ostalim, i u tome što pokazuje da se Kašić koristio jezično-stilskim svojstvima starijih prevoditelja nabožnih djela i biblijskih tekstova. Osim analize Divkovićevih tumačenja biblijskih navoda i njihova stilskog obilježavanja, naša je namjera usporedbom s Kašićevom Biblijom pokazati da je na jezično-stilskoj razini postojala uporabna norma koju su nabožni pisci slijedili, tj. literarna koine koja je povezivala hrvatsku književnost dalmatinsko-dubrovačkoga kruga s bosanskofranjevačkim, a koja je utjecala na širenje štokavštine u pisanoj praksi i procese standardizacije hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovici.

This article deals with the approach to the dative case in Kajkavian and Štokavian grammars from 1604 to 1859. We concentrate on seventeen grammars, primarily focusing on their presentation of the meaning of the dative case. Remarks related to the meaning of the dative are mainly found in the parts of these grammars discussing syntax, and to a lesser extent in other parts. A significant feature of the majority of the grammars examined is their presentation of what modern grammars consider dative and locative (constructions) under the same umbrella of the dative case or the “third” case. The reason for this is a “morphology first” rule: the identical morphological form (in the singular) influenced grammarians’ conceptualization of what are considered typical dative constructions (e.g., those with the preposition k) and locative ones (e.g., those with the preposition u in static contexts) as dative constructions. Including the dative and locative prepositions in the scope of a single case in the singular led to an implicit assumption about the semantic profile of the dative: it occurs in static and dynamic constructions, and its semantic profile is different in the singular and plural.