Rad se bavi konceptom duhovnosti i njezinim doprinosom u prevladavanju kriznih životnih situacija. Uvodno je definiran pojam duhovnosti i njegove ključne komponente, pojašnjen je suodnos koncepata duhovnosti i religioznosti, te su predstavljene dosadašnje teorijske i empirijske spoznaje o duhovnosti kao resursu osnaživa-nja pojedinca i obitelji za suočavanje s krizama. U središtu rada je prikaz kvalitativnog istraživanja čiji je cilj dobiti uvid u to kako pripadnici karizmatskih zajednica doživljavaju ulogu duhovnosti u suočavanju s krizama na osobnoj i obiteljskoj razini. Rezultati istraživanja pokazuju da intenzivno življenje duhovnosti kod pripadnika karizmatskih zajednica, njihova religijska uvjerenja i iskustva te podrška vjerske zajednice predstavljaju značajan resurs za suočavanje s krizama jer im pomažu u pronalaženju životnog smisla, u njegovanju optimističkog stava prema budućnosti te jačanju kohezivnosti u bračnoj i obiteljskoj zajednici. Iz perspektive doživljaja sudionika istraživanja ukazano je na potrebu za većom integracijom duhovnosti u pomažuće profesije, za razvijanjem duhovnog senzibiliteta kod stručnjaka/terapeuta, te za dodatnom izobrazbom stručnjaka u području duhovnosti, koja će rezultirati većim znanjem i uvažavanjem različitih duhovnih uvjerenja i iskustava korisnika. U zaključnim preporukama rada naglašena je važnost uključivanja duhovnih pitanja u intervencije usmjerene na prevladavanje kriza, posebice kod pojedinca i obitelji s izraženim religijskim uvjerenjima i duhovnim iskustvima. UVODPojedinci, obitelji i zajednice mogu imati usvojene različite oblike izražavanja svoje duhovnosti, bilo kroz formalnu religijsku praksu, bilo izvan nje (Nedumaruthumchalil i College, 2009.). U semantičkom značenju, kao i u praktičnom korište-nju, pojmovi duhovnost i religioznost često se terminološki preklapaju, no vidljive su i određene distinkcije između tih pojmova. tako se religioznost u širem smislu često definira kroz konfesionalnu pripadnost i uključenost osobe u vjerske prakse, dok religioznost u užem smislu predstavlja odnos čovjeka prema religiji, osobni doživljaj važnosti religije u svakodnevnom životu, te duboku osobnu povezanost uz sveto, nadnaravno (Črpić i Zrinščak, 2010.). Religioznost u užem smislu obuhvaća vjersko iskustvo ukorijenjeno u afektivnoj i iskustvenoj strani čovjeka, a izražava se kroz povjerenje i osjećaj vjere i ljubavi koji pomažu pojedincu u doživljaju sebe kao dijela veće cjeline (Knitter, 2010.). U tom kontekstu, sastavni dio religioznosti upravo je duhovnost koja čini »srce i dušu religije« (Pargament, 2007., prema Walsh, 2010, a odnosi se na potrebu čovjeka za traženjem smisla i ispunjavanjem svrhe ži-vota, kao i na traženje zajedništva s drugima (Leutar i Leutar, 2010.).Mnogi autori naglašavaju da se religioznost i duhovnost međusobno ne isključuju, dapače da se često međusobno isprepliću, tako da neka osoba može biti istovremeno i duhovna i religiozna (Marterella i Brock, 2008.;Becvar, 1996.). S druge strane, poznato je da osobe mogu biti religiozne bez duhovnost...