U sadržaju ovoga prikaza pokušat će se iznijeti osnovne teme, nadahnuća i perspektive Pisma umjetnicima pape Ivana Pavla II. povodom dvadesete obljetnice nastanka ovoga dokumenta. U članku se razmatraju teološke i kulturološke perspektive kojima Ivan Pavao II. otvara prostor obnovljenomu razumijevanju uloge umjetnosti za kršćanstvo, ali i dubljemu razumijevanju kršćanstva za umjetnost kako u njezinoj prošlosti tako i u sadašnjosti. Pismo se analizira kroz tri odsječka: posebni poziv umjetnika, povijest odnosa umjetnosti i liturgije i uzajamna upućenost Crkve i umjetnika. Posebno se ističu dijaloški, povijesno-hermeneutski i filozofski elementi kojima Ivan Pavao II. razlaže stvaralačku ulogu umjetnosti u crkvenoj kulturi. Na tragu nauka Drugoga vatikanskog sabora i Pisma umjetnicima -zaključak odgovara na pitanje kako Crkva gleda na suvremenu umjetnost te naznačuje elemente nove paradigme koja gradi dijaloški i suradnički odnos Crkve sa svijetom umjetnika.

No abstract

Suvremena teološka misao razmatra gotovo sva bitna pitanja s gledišta ili barem pod utjecajem neke filozofijske perspektive nerijetko fenomenološkog karaktera. U tom ozračju, pojavu liturgije u filozofijskome mišljenju, ali i u filozofijski orijentiranoj teologiji, uvjetovao je 'fenomenološki obrat' teologije. No posljednjih desetljeća bilježi se također i 'teološki obrat' fenomenologije koja se sve snažnije povezuje uz izvorne modalitete religioznoga života – Pismo i liturgiju. Filozofsko-teološki susret na području liturgije i Pisma ukazuje na obnovljeni pristup 'samim stvarima' vjere koje ponovno postaju izvor razumijevanja kršćanskoga religioznog života. U ovom radu kritički analiziramo jedan takav primjer domišljanja liturgije kao mjesta 'dvostrukog obrata'. Riječ je o projektu 'fenomenologiji liturgije' francuskog filozofa i teologa Jean-Yvesa Lacostea. U obradi fundamentalno-teoloških tema, on se vodi fenomenologijskim pristupom pitajući se o antropološkoj poziciji i eshatološkom identitetu liturgijskog bivstvovanja 'pred Bogom koji dolazi'. Prvi dio ovoga rada obrađuje teorijska polazišta Lacosteove 'fenomenologije liturgije', izdvajajući neke bitne odrednice koje formiraju njegov specifični pristup liturgiji. Fenomenološka ontologija prostora ('mjesto') i vremena ('interval'), u tome tematskom krugu, imaju ključnu ulogu. Drugi dio propituje fenomenološki i antropologijski profil Lacosteove fenomenologije liturgije koji se razvija polazeći od analitike iskustvenih stanja bivanja coram Deo. U tom okviru, kritika čuvstvene svijesti i kenotička izloženost subjekta, nalažu se kao dva stožerna teorijska trenutka preko kojih Lacoste razlaže artikulaciju čovjekove humanosti u okrilju obrednoga bogoslužja . Na koncu, autor ovoga članka vrjednuje cjelokupni Lacosteov teorijski sklop u odnosu na suvremeno filozofsko-teološko mišljenje liturgije, te kritički propituje pojedina ograničenja ovoga fenomenološkog nacrta.

Članak donosi transdisciplinarni pristup crkvenim vratnicama kao umjetničkom djelu za liturgiju. Vratnice se najprije dovodi u odnos prema njihovoj univerzalnoj antropološko-kulturnoj osnovi, a potom se razlažu teološki slojevi tradicije koji su definirali to mjesto – simbol crkve i njima u znatnoj mjeri obogatili kršćansku kulturu. Osim toga u članku je riječ o specifičnim arhitektonskim i umjetničkim procesima simbolizacije povezanim s oblikovanjem svetoga praga koji se raščlanjuju u trostrukoj perspektivi: tijelo, prijelaz, prisutnost. U tom pogledu vratnice artikuliraju specifično simboličko-obredno djelovanje i percepciju koja inicira čovjeka u susretu sa svetim. Potom se analiziraju vratnice hvarske katedrale suvremenoga hrvatskoga kipara Kuzme Kovačića, u kojima se plodno objedinjuju vjera i kultura, suvremenost i tradicija, svetost i ljepota.

Članak obrađuje suvremeno etičko i kulturološko pitanje kršćanskoga blagdanskog odmora. Tema se razvija na temelju kritičkog uvida u neke vidove stanja kršćanskih blagdana pod utjecajem svjetovnog moderniteta: pretvorba blagdana u praznike te ispražnjivanje blagdanskog egzistencijala uvjetovanog blagdanskom neurozom. Drugi dio članka izlaže crkveni nauk o blagdanu i blagdanskom odmoru u specifično kršćanskomu konfesionalnom i identitetskom obliku blagdanskoga svetkovanja te na njegovoj osnovi pruža tumačenje etičkog profila kršćanskog odmora kao protutežu rastućoj sekularizaciji blagdana.