U članku se analiziraju novopronađeni dokumenti koji spominju Jurja Matejeva Dalmatinca kao prokuratora i sindika samostana Sant'Apollinare in Classe u Ravenni. Na temelju novih podataka proširuje se dosad poznata mreža rodbinskih odnosa šibenskog protomajstora i utvrđuje povezanost s kamaldoljanima u Veneciji, Istri i u Romagni. Razmatraju se veze s ravenskim promletački orijentiranim humanistima te se predlažu mogući ravenski izvori nekih rješenja na katedrali u Šibeniku.

No abstract

Arhitektonski crteži antičkih spomenika bili su jedno od osnovnih sredstava proučavanja i kolanja znanja o nasljeđu koje stoji u temelju renesansne umjetnosti. Prvenstveno Rim, ali i Pozzuoli, Verona, Nîmes i drugi gradovi koncentracijom su starina privlačili renesansne arhitekte, čije su brojne studije antičke arhitekture potom kolale u umjetničkim i naručiteljskim krugovima. Iako se istočna jadranska obala mogla podičiti mnogim starinama, među kojima se svojom monumentalnošću posebno ističu one u Puli i Splitu, renesansna svjedočanstva o zanimanju za najvažniji kasnoantički sklop u regiji iznimno su malobrojna.Tri arhitektonska crteža koja su nekada bili u posjedu Andree Palladija (1508. -1580.), jednog od najutjecajnijih arhitekata uopće, danas se nalaze u Zbirci vojvode od Devonshirea u Chatsworthu i Kraljevskom Institutu Britanskih Arhitekata (RIBA). Radi se o najstarijim poznatim arhitektonskim studijama Dioklecijanove palače i jedinima koji se sa sigurnošću mogu datirati u 16. stoljeće, no iako su odavno objavljeni, do sada im nije bila posvećena zasebna studija. Stoga se u radu, uz iscrpnu analizu i upotpunjeni pregled historiografije, razmatraju i pitanja autorstva te datacije spomenutih crteža, kao i njihovo značenje unutar korpusa renesansnih crteža antičkih spomenika, važnih svjedočanstava o stanju i interpretaciji starina.Pri analizi navedenih crteža metodološki se oslanjalo na smjernice koje su istraživanjima Palladijevih crteža, nakon magistralnih studija Giangiorgia Zorzija i Heinza Spielmanna, Douglasa Lewisa i Lionella Puppija, dali Howard Burns i Guido Beltramini.1 Uzeta je u obzir tehnika i izvedba, potom karakteristike rukopisnih bilježaka i papira te provenijencija. Komparacijom sa suvremenim snimcima Palače razmotren je njihov odnos spram stvarnog stanja spomenika, a usporedbom s drugim crtežima antičkih spomenika renesansnih arhitekata, kao i saču-vanih onodobnih arhitektonskih i slikarskih ostvarenja uočene su posebnosti i sličnosti neophodne za smješta-nje njihova nastanka u povijesno-umjetnički kontekst. Također, iscrpnim pregledom historiografije uočeni su određeni znakoviti diskontinuiteti i nesporazumi, važni za ocjenu grananja i kolanja znanja o arhitekturi i u najnovije doba.Sva su tri crteža najvjerojatnije bila dio skupine koju je engleski arhitekt Inigo Jones (1573. -1652.) 1613. godine otkupio od Palladijevih nasljednika (od sina Sille ili pak od Vicenza Scamozzija) i odnio u Englesku.2 Jones je crteže ostavio svom učeniku Johnu Webbu (1611.

No abstract

No abstract