Arhitektonski crteži antičkih spomenika bili su jedno od osnovnih sredstava proučavanja i kolanja znanja o nasljeđu koje stoji u temelju renesansne umjetnosti. Prvenstveno Rim, ali i Pozzuoli, Verona, Nîmes i drugi gradovi koncentracijom su starina privlačili renesansne arhitekte, čije su brojne studije antičke arhitekture potom kolale u umjetničkim i naručiteljskim krugovima. Iako se istočna jadranska obala mogla podičiti mnogim starinama, među kojima se svojom monumentalnošću posebno ističu one u Puli i Splitu, renesansna svjedočanstva o zanimanju za najvažniji kasnoantički sklop u regiji iznimno su malobrojna.Tri arhitektonska crteža koja su nekada bili u posjedu Andree Palladija (1508. -1580.), jednog od najutjecajnijih arhitekata uopće, danas se nalaze u Zbirci vojvode od Devonshirea u Chatsworthu i Kraljevskom Institutu Britanskih Arhitekata (RIBA). Radi se o najstarijim poznatim arhitektonskim studijama Dioklecijanove palače i jedinima koji se sa sigurnošću mogu datirati u 16. stoljeće, no iako su odavno objavljeni, do sada im nije bila posvećena zasebna studija. Stoga se u radu, uz iscrpnu analizu i upotpunjeni pregled historiografije, razmatraju i pitanja autorstva te datacije spomenutih crteža, kao i njihovo značenje unutar korpusa renesansnih crteža antičkih spomenika, važnih svjedočanstava o stanju i interpretaciji starina.Pri analizi navedenih crteža metodološki se oslanjalo na smjernice koje su istraživanjima Palladijevih crteža, nakon magistralnih studija Giangiorgia Zorzija i Heinza Spielmanna, Douglasa Lewisa i Lionella Puppija, dali Howard Burns i Guido Beltramini.1 Uzeta je u obzir tehnika i izvedba, potom karakteristike rukopisnih bilježaka i papira te provenijencija. Komparacijom sa suvremenim snimcima Palače razmotren je njihov odnos spram stvarnog stanja spomenika, a usporedbom s drugim crtežima antičkih spomenika renesansnih arhitekata, kao i saču-vanih onodobnih arhitektonskih i slikarskih ostvarenja uočene su posebnosti i sličnosti neophodne za smješta-nje njihova nastanka u povijesno-umjetnički kontekst. Također, iscrpnim pregledom historiografije uočeni su određeni znakoviti diskontinuiteti i nesporazumi, važni za ocjenu grananja i kolanja znanja o arhitekturi i u najnovije doba.Sva su tri crteža najvjerojatnije bila dio skupine koju je engleski arhitekt Inigo Jones (1573. -1652.) 1613. godine otkupio od Palladijevih nasljednika (od sina Sille ili pak od Vicenza Scamozzija) i odnio u Englesku.2 Jones je crteže ostavio svom učeniku Johnu Webbu (1611.

The study of minorities, mobility, and cultural mediation in Early Modern Europe has attracted significant scholarly attention across disciplines in recent times. However, architectural history has dealt less with these phenomena. Aiming to fill this gap, this thesis responds to the overreaching question: How to straddle the cultural, religious, and linguistic divide when constructing architecture for a foreigner who is an apparent enemy? The answer is provided by focusing on a particular problem within a wide geographical area in the longue durée. By relying on a large number of literary and visual sources, the dissertation investigates buildings made by the Republic of Venice to house and segregate Muslims, particularly Ottoman traders, from their implementation shortly after the War of Cyprus (1570–1573) to their abolishment with the dissolution of the Republic (1797). Segregation was not the only aspect. The term spaces of exchange can be understood in two ways. These buildings were spaces of commerce, but also spaces which were the result of cultural exchange. Various mediators and Ottoman merchants were consulted in the planning process, making these buildings a plural project. Traditional Adriatic architectural forms were enriched with elements of the Ottoman housing culture such as furniture, prayer spaces, hygienic and sanitation infrastructures. The mediators attempted to rhetorically position these solutions as Venetian caravanserais. The study researches the entire Venetian system of hosting Muslims. It is separated into two macro chapters (Venice and the Stato da Mar), each with its case studies. The Venetian part looks into the Fondaco dei Turchi, not only in the Palazzo Pesaro, but also analyses the previous discussions and solutions. It takes into account the long tradition of osterie, the Ghetto, the Fondaco dei Tedeschi, national loggias, European fondacos in the Levant, Ottoman caravanserais, slave prisons in Livorno and Malta, and Ottoman fondacos in Ancona and Dubrovnik. The Stato da Mar part individuates the numerous solutions used on the Ottoman-Venetian border in Dalmatia: the serraglio, stallia, loggia, tezza, stangada, and bazzana. A distinction is established between the forms used in cities and large trade ports, and those found in numerous small towns and along the trade routes in the hinterland, many of which are located, dated, and attributed for the first time. These solutions are positioned towards the Fondaco dei Turchi and all other surveyed solutions, establishing a typology and further contributing to solving the central dialectical problem of segregated spaces accommodated to a user with different housing needs.

No abstract

Arhitektonski crteži antičkih spomenika bili su jedno od osnovnih sredstava proučavanja i kolanja znanja o nasljeđu koje stoji u temelju renesansne umjetnosti. Prvenstveno Rim, ali i Pozzuoli, Verona, Nîmes i drugi gradovi koncentracijom su starina privlačili renesansne arhitekte, čije su brojne studije antičke arhitekture potom kolale u umjetničkim i naručiteljskim krugovima. Iako se istočna jadranska obala mogla podičiti mnogim starinama, među kojima se svojom monumentalnošću posebno ističu one u Puli i Splitu, renesansna svjedočanstva o zanimanju za najvažniji kasnoantički sklop u regiji iznimno su malobrojna.Tri arhitektonska crteža koja su nekada bili u posjedu Andree Palladija (1508. -1580.), jednog od najutjecajnijih arhitekata uopće, danas se nalaze u Zbirci vojvode od Devonshirea u Chatsworthu i Kraljevskom Institutu Britanskih Arhitekata (RIBA). Radi se o najstarijim poznatim arhitektonskim studijama Dioklecijanove palače i jedinima koji se sa sigurnošću mogu datirati u 16. stoljeće, no iako su odavno objavljeni, do sada im nije bila posvećena zasebna studija. Stoga se u radu, uz iscrpnu analizu i upotpunjeni pregled historiografije, razmatraju i pitanja autorstva te datacije spomenutih crteža, kao i njihovo značenje unutar korpusa renesansnih crteža antičkih spomenika, važnih svjedočanstava o stanju i interpretaciji starina.Pri analizi navedenih crteža metodološki se oslanjalo na smjernice koje su istraživanjima Palladijevih crteža, nakon magistralnih studija Giangiorgia Zorzija i Heinza Spielmanna, Douglasa Lewisa i Lionella Puppija, dali Howard Burns i Guido Beltramini.1 Uzeta je u obzir tehnika i izvedba, potom karakteristike rukopisnih bilježaka i papira te provenijencija. Komparacijom sa suvremenim snimcima Palače razmotren je njihov odnos spram stvarnog stanja spomenika, a usporedbom s drugim crtežima antičkih spomenika renesansnih arhitekata, kao i saču-vanih onodobnih arhitektonskih i slikarskih ostvarenja uočene su posebnosti i sličnosti neophodne za smješta-nje njihova nastanka u povijesno-umjetnički kontekst. Također, iscrpnim pregledom historiografije uočeni su određeni znakoviti diskontinuiteti i nesporazumi, važni za ocjenu grananja i kolanja znanja o arhitekturi i u najnovije doba.Sva su tri crteža najvjerojatnije bila dio skupine koju je engleski arhitekt Inigo Jones (1573. -1652.) 1613. godine otkupio od Palladijevih nasljednika (od sina Sille ili pak od Vicenza Scamozzija) i odnio u Englesku.2 Jones je crteže ostavio svom učeniku Johnu Webbu (1611.