The aim of this article is to show that the intercultural way of education, which includes the interreligious dimension, is a fundamental way to create and maintain conditions for coexistence in a multicultural society. The background of this claim is represented in the belief that the starting point of every encounter with the other and the different should be the human being and its experience of humanity, not an intellectual polemic about doctrines and ideologies. Schools are particularly suitable for such a more personal manner of dialogue. The topic is discussed primarily in a philosophical way from a Christian (Catholic) perspective. The context of reflection is the European society marked by Christianity, secularization and, increasingly, Islam. Croatia is also mentioned, as the issue of multiculturality is becoming increasingly topical there. The context of cultural pluralism is presented first. Then, the necessity of dialogue based on the experience of everyday life is highlighted. The next section is focused on the analysis of the multicultural society’s need for values that are acceptable for all members of society in order to maintain social peace and mutual respect and cooperation. The following chapter deals with the difficulties and challenges of dialogue. Then, the section after that presents an analysis of the fundamental European documents that provide crucial guidelines for understanding religious and cultural pluralism and the role of religions in a multicultural and multireligious society as values on which society should be built. Finally, the place and role of religious education is discussed as a vital and unavoidable factor in co-creating the preconditions for appropriate coexistence in a multicultural society.

U arhitekturi zagrebačkoga Gornjeg grada nastaloj u 17. i 18. stoljeću, relativno je malo građevina koje bismo mogli nazvati palačama.1 U kontinentalnoj Hrvatskoj općenito je malo reprezentativnih stambenih i javnih zgrada koje bi se svojom veličinom i izgledom mogle usporediti s onima u Beču i drugim velikim srednjoeuropskim gradovima toga vremena.2 Razlog tomu ponajviše je urbanističko mjerilo hrvatskih gradova, malih i skučenih ulica, još uvijek omeđenih zidinama, a svakako i malobrojnost gradskog stanovništva pa tako i imućnog plemstva i građanstva koje je moglo financirati takvu arhitekturu.No, i u tim okolnostima u Zagrebu nastaju veće građanske kuće više razine urbanog stanovanja.3 Jedna takva formirana je na južnom obodu Trga sv. Marka u 18. stoljeću (sl. 1), na mjestu ranijih građevina. Iako se prema vanjskim obilježjima doima poput uobičajene kuće stisnute u uličnom nizu, njezina prostorna organizacija, posebice raščlamba i oblikovanje monumentalnog stubišta, kao i unutrašnje uređenje prostorija, govore da je riječ o reprezentativnoj arhitekturi. Kuća je dakle nazvana prema vlasnicima koji su je najznačajnije obilježili, Fridriku Grlečiću koji je u 18. stoljeću pregradnjom formirao današnji prostorni oblik građevine, te obitelji Jelačić koja ju je tijekom prve polovine 19. stoljeća dala temeljito obnoviti uređenjem interijera i dvaput obnovom pročelja.

U ovom članku bavimo se pitanjem duhovnosti bez Boga razrađenim u filozofiji francuskog filozofa i ateista Andréa Comte‑Sponvillea. Najprije se nameće zahtjev predstaviti autora kao novo ime u hrvatskom teološkom diskursu. Potom se bavimo jednim važnim dijelom njegove filozofije koji se odnosi na duhovnosti bez Boga kakvu obrazlaže unutar svojeg materijalističkog i ateističkog svjetonazora. U njegovoj interpretaciji pitanje je razrađeno na filozofsko‑religijskom području koje zahtijeva i takav pristup. Stoga polazimo od njegova razumijevanja duha unutar naturalističke, materijalističke i imanentističke pozicije, gdje je duh shvaćen proizvodom prirode i njome potpuno objašnjiv. To povlači implikacije shvaćanja duha u okviru determinizma i redukcionizma, gdje je zanijekana sloboda volje. Jednako je i na području duhovnosti, gdje Comte‑Sponville smatra da je duhovnost prirodna kao što je i duh prirodan. Stoga duhovnost bez Boga ne smatra proturječnom, čak štoviše, u svojim duhovnim iskustvima drži da mu je ateizam prednost. Govoreći o svojem mističnom iskustvu, naslanja se na budističku misao gdje pronalazi mogućnost objašnjenja misterija i apsoluta spram svijeta i zbilje. Na tragu tih dvaju pitanja: pitanja duha i duhovnosti bez Boga, ispitat ćemo utemeljenje takve misli i prakse vodeći se njegovom razradom unutar filozofskog diskursa kao i budističke tradicije. Comte‑Sponville nastoji ono duhovno, neizrecivo i otajstveno staviti u središte ljudskog interesa i to je velik doprinos suvremenoj filozofskoj misli. Uspijeva li duhovnost, makar s ateističkim predznakom, opstati bez pozivanja na Boga i religiju, pitanje je koje nas ovdje osobito zaokuplja.