Istraživanja stajališta društvene zajednice prema pristupima djeci s teškoćama u razvoju preduvjet su društvenih promjena u smjeru ravnopravnosti. Stoga se ovim istraživanjem nastojala utvrditi razina slaganja građana Republike Hrvatske s tvrdnjama vezanim uz prevalentne modele pristupa djeci s teškoćama u razvoju i aktivnosti koje proizlaze iz određenih modela te moguće razlike s obzirom na sociodemografske karakteristike. Pritom su korištena tri modela pristupa djeci s teškoćama u razvoju: model samilosti, medicinski model i društveni model ljudskih prava (model koji integrira osnovne odrednice društvenog modela i modela ljudskih prava). Istraživanje je provedeno metodom telefonske ankete te je obuhvatilo reprezentativan uzorak punoljetnog stanovništva Hrvatske (N=600). Rezultati su ukazali na visoko slaganje sudionika sa svim tvrdnjama, što s obzirom na nizak odaziv sudionika (oko 20%) zasigurno dijelom proizlazi iz autoselekcije ispitanika i socijalne poželjnosti odgovora na postavljena pitanja. Unatoč ograničenjima, među kojima treba spomenuti i samu metodu telefonskog anketiranja koja ne dopušta obuhvatne operacionalizacije, rezultati provedenog istraživanja ukazuju da se građani Hrvatske najviše slažu s tvrdnjom koja podržava društveni model ljudskih prava, čemu u prilog ide i podatak da slaganje s ovom tvrdnjom ne varira s obzirom na sociodemografske karakteristike. Suprotno tome, rezultati ukazuju na značajnu ulogu roda, dobi, razine obrazovanja i roditeljstva u slaganju s tvrdnjama koje podržavaju model samilosti i medicinski model. Rad prikazuje i podatke o mnijenju građana Hrvatske prema aktivnostima usmjerenima na djecu s teškoćama u razvoju, koje također varira s obzirom na sociodemografske karakteristike te raspravu o teorijskim i praktičnim implikacijama dobivenih rezultata.

Cilj je ovoga preglednog rada ukazati na moguće rizike prijevremenoga poroda za daljnji razvoj djece te prikazati rezultate recentnih istraživanja psihofizičkoga zdravlja roditelja prijevremeno rođene djece. Istraživanja pokazuju da posljedice koje prijevremeno rođenje ima za djecu mogu biti ozbiljne, pri čemu rizik od neurorazvojnih poremećaja raste s nižom gestacijskom dobi djeteta i nižom porodnom težinom. Rizici prijevremenoga rođenja djeteta za roditelje mogu se očitovati neposredno i/ili dugoročno, od akutne stresne reakcije do poslijetraumatskoga stresnog sindroma, poteškoća u razvoju privrženosti, perzistirajuće intenzivne brige i straha za dijete, što je dodatno naglašeno prelaskom djeteta iz bolničkoga okruženja na kućnu njegu. Inicijalna emocionalna i informativna podrška medicinskoga osoblja, prakticiranje tzv. klokanske njege, dostupnost stručnjaka za mentalno zdravlje te neformalni izvori podrške izuzetno su važni čimbenici prilagodbe roditelja. Pregled suvremenih istraživanja upućuje na potrebu za daljnjim ispitivanjima čimbenika koji se dovode u vezu s (ne)uspješnom psihofizičkom prilagodbom roditelja na prijevremeno rođenje djeteta i skrb o nedonoščetu. Budući da je adekvatno suočavanje roditelja važan preduvjet razvojnih ishoda kod neurorizične djece, bitno je osigurati programe podrške roditeljima da bi se osnažila njihova znanja i kompetencije.