Digitalna javna uprava kao koncept djelovanja javne uprave i dio središnjeg servisa građana, treba dovesti do bržeg, učinkovitijeg i odgovornijeg pristupa uslugama. U Republici Hrvatskoj digitalizacija javne uprave provodi se već niz godina, odnosno od 2014. kada je s radom započeo sustav e-Građani kojim je do danas digitalizirano više od 100 usluga. Ključni preduvjet digitalizacije javne uprave jest odgovarajući zakonodavni okvir na nacionalnoj te na razini Europske unije. Premda Zakon o općem upravnom postupku iz 2010. sadrži niz odredbi koje omogućavaju uspostavu tzv. elektroničke javne uprave, njegove prve izmjene i dopune iz 2021. otvorile su put ka daljnjoj digitalizaciji javne uprave. Poseban osvrt autori pridaju digitalizaciji unutar sustava socijalne skrbi, s obzirom na to da se njime naglašava važnost zaštite najranjivijih društvenih skupina. Kako bi uz normativnu analizu ukazali i na stvarnu funkcionalnost digitalizirane javne uprave, autori analiziraju dvije grupe statističkih podataka. Tako predstavljaju statističke podatke o broju korisnika sustava e-Građani, kao i broj korisnika digitaliziranog sustava socijalne skrbi. Poseban je naglasak na provedenoj analizi službenih mrežnih stranica centara za socijalnu skrb u Republici Hrvatskoj te na dostupnosti izjava o digitalnoj pristupačnosti, odnosno pristupačnosti službenih mrežnih stranica. Ti pokazatelji ukazuju na daljnje izazove digitalizacije javne uprave te važnosti razvijanja inkluzivnog pristupa.

i obiteljska medijacija, dok je Postupak pred sudom, odnosno sudski postupci u obiteljskim predmetima obrađen u Komentaru Obiteljskog zakona (Knjiga II.), autorice dr. sc. Slađane Aras Kramar, izvanredne profesorice Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Svako poglavlje započinje povijesnim pregledom teme te navođenjem međunarodnih i europskih dokumenata kojima se regulira pojedino područje. Unutar svakog poglavlja autorica analizira članak i pripadajuće stavke Obiteljskog zakona, kao i nacionalnu sudsku praksu te praksu Europskog suda za ljudska prava. Na kraju poglavlja navode se odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine, 101/2017) kojima se reguliraju određeni obiteljskopravni instituti. Dio Komentara su i iscrpno kazalo stvarnih pojmova, kao i pregledni popis literature. Recenzenti Komentara bili su: dr. sc. Alan Uzelac, redoviti profesor u trajnom zvanju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Nataša Lucić, izvanredna profesorica Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, dr. sc. Anita Begić, docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dr. sc. Krunislav Olujić, odvjetnik. Recenzenti posebno ističu razumljivost odredbi Komentara ne samo praktičarima, već općoj populaciji te autoričin poseban naglasak na djecu i osobe s invaliditetom kao ranjive društvene skupine.

The similarities between the adoption institute in Croatia and Slovenia are caused primarily by historical aspects. However, many contemporary links have influenced the regulation of the institute of adoption – Croatia and Slovenia are signatories of many international documents and are, at the European level, members of the Council of Europe and the European Union. The author gives a comparative overview of adoption according to the preconditions for adoption, required consents, legal effects, and procedural aspects. This paper also analyzes compliance with the revised 2008 European Convention on Adoption, which neither of the two countries has signed, although they almost fully accept its guidelines. In addition, the relevant cases against Croatia and Slovenia concerning adoptions decided by the European Court of Human Rights are analyzed, as well as the effects of these decisions on their legislation. To gain a more complete insight into the effectiveness of adoption, the paper also analyzes statistical data related to the adoption in Croatia and Slovenia.

The imperative of every state is to protect the children’s rights as the most vulnerable social group. The protection of children’s rights has been particularly intensified with the adoption of the UN Convention on the Rights of the Child (1989), which promotes four basic principles – non-discrimination, the right to life, participation in decision-making and active participation in resolving issues that affect their lives, as well as the best interests of the child. The consequences of the (still actual) COVID-19 pandemic are visible in many areas, including the protection of children’s rights. Namely, children had to get used to the “new normal” in an extremely short period of time, which in certain segments had an adverse effect on their development and social integration. The effects of the COVID-19 pandemic are also visible in the digital environment, which brings with it a number of positive and negative aspects in relation to children and their rights. Although the virtual environment has made it possible to fulfil one of the universal rights of children – the right to education, it has intensified a special form of violence – virtual, cyber violence that threatens the safety of children in the “new normal”. It is important to emphasize that the Council of Europe has adopted Recommendation CM/Rec (2018)7 of the Committee of Ministers to member states on Guidelines for Respect, Protection and Exercise of the Rights of the Child in the Digital Environment. Given that the digital environment shapes children’s lives in different ways, creating opportunities, but also certain risks to protect their well-being, this document recommends that member states review their legislation, policies and practices to promote the full range of children’s rights in the digital environment and providing effective responses to all the impacts of the digital environment on the well-being of children and the enjoyment of their human rights. European Union policies in the field of protection of children’s rights are also very important. Through its policies, the European Union seeks to enable every child to realize his or her full rights. The European Union’s Strategy on the rights of the child sets children apart from the leaders of tomorrow and the citizens of today. For the issues of this paper, a particularly important part of the Strategy are the guidelines for creating policies aimed at protecting the rights of children in the digital society. In addition to the above, there are a number of other documents of the Council of Europe and the European Union for the protection and promotion of children’s rights, which are analyzed in the context of digitalization. Special emphasis is placed on contemporary issues of development and protection of children’s rights to privacy in the digital environment, the right to access the Internet and digital literacy, but also cyber violence as a form of endangering the child’s safety, and the discussion on which issues was further stimulated by the COVID-19 pandemic.

Osobna prava i dužnosti bračnih drugova sadrže ovlaštenja koja dovode do određenih promjena, a dijele se na ona prisilne i dispozitivne naravi. Ovlaštenja bračnih drugova da uređuju svoje odnose kao i da odlučuju o njihovu prestanku, rezultat su moći bračnih drugova. Osobna prava i dužnosti bračnih drugova imaju dalekosežno značenje jer iz njih proizlazi moć (ovlaštenje) održavanja stabilnih i skladnih obiteljskih odnosa. S druge strane, kod uređenja bračnih odnosa, zakonodavci uzimaju u obzir činjenicu da je obitelj temeljna društvena zajednica u kojoj ne mogu uvijek prevladavati stroge norme, nego u određenom stupnju postoje i norme koje omogućuju slobodu uređenja određenih odnosa. Osim toga, nacionalni zakonodavci uzimaju u obzir i europske standarde zaštite tih prava i dužnosti. Rezultat je toga taj da je danas moguće postizanje sporazuma o izboru prezimena, mjestu stanovanja, rađanju i podizanju djece te obavljanju svakodnevnih kućanskih poslova. Međutim, mogućnost sporazumijevanja nije predviđena za prava i dužnosti poštivanja međusobne ravnopravnosti, vjernosti, pomaganja i poštovanja, uzdržavanja te održavanja skladnih obiteljskih odnosa. Uz prisilnost, navedena prava i dužnosti bračnih drugova karakterizira i određeni stupanj moralnosti. Neovisno o kojoj se vrsti osobnih prava i dužnosti bračnih drugova radi, nepoštivanje svake od njih može rezultirati pravnom posljedicom – razvodom braka. Cilj je ovog rada uputiti na važnost pravne normiranosti osobnih prava i dužnosti bračnih drugova radi uspostavljanja ravnopravnosti između bračnih drugova. U tom smislu, ne treba promatrati samo pravnu stranu regulacije već i njezinu socijalnu dimenziju. Stoga se u radu, uz analizu relevantnih odredbi Obiteljskog zakona, predstavljaju i dostupni statistički pokazatelji vezani uz neka od osobnih prava i dužnosti bračnih drugova koji su, zasigurno, najrelevantniji pokazatelj učinkovitosti primjene zakonskih normi o uređenju osobnih prava i dužnosti. Isto tako, analizira se pravni značaj osobnih prava i dužnosti iz aspekta teorije prava te značaj preventivnog pristupa u suzbijanju njihovih povreda.