This article engages with the notion that schools embody social class in their structures and practices. We draw on Bourdieu's critical concept of ‘field’ to describe the larger landscape of Croatian secondary schooling: a stratified system whose routes serve, and have served, to reinforce the maintenance of class (under)privilege. We also draw on the concept of ‘institutional habitus’, an analytical extension of Bourdieu's concept of ‘habitus’ to school settings, in order to capture how schools produce and reproduce class distinctions through their status, expressive order, curriculum and organisational characteristics. We ‘load’ these concepts with empirical meaning based on interview and focus group data we collected from students, teachers and parents in three, three‐year vocational schools in Croatia, finding that these schools embody a working‐class ‘habitus’. Students in these schools tend to come from less privileged family backgrounds than students in four‐year schools, practical subjects are prioritised over the academic, on‐the‐job training over school work and the schools are fairly under‐resourced.

Zbog nepostojanja odgovarajuće teorijsko-konceptualne podloge relevantna analiza institucionalnih odrednica hrvatske politike strukovnog obrazovanja zahtijeva razvoj zasebnog, prilagođenog eksplanatornog modela. Stoga autor, uz odgovarajuće modifikacije, koristi široko prihvaćen okvir političke ekonomije razvoja vještina za stvaranje kodne liste koju primjenjuje na sve normativne i strateško-programske dokumente koji su uređivali hrvatski sustav strukovnog obrazovanja od neovisnosti do danas. Rezultati kvalitativne analize ukazuju kako je postojeći sustav hrvatskog strukovnog obrazovanja moguće opisati kao „državni s elementima krnje kolektivnosti u području obrazovanja za obrte“; dok je ključni mehanizam njegova stvaranja i održavanja prikladno nazvati „slojevanjem bez promjene institucionalne jezgre”. Empirijsko testiranje ovog mehanizma može bitno produbiti razumijevanje hrvatske politike strukovnog obrazovanja, ali i predstavljati osnovu ambicioznijeg komparativnog istraživanja politike strukovnog obrazovanja u postkomunističkim društvima.

Ovaj rad predstavlja preliminarno testiranje eksplanatornog modela formulacije, a onda i razvoja institucionalnog ustroja politike srednjeg strukovnog obrazovanja u Hrvatskoj. Nalazi su bazirani na analizi literature i devet dubinskih, polu-strukturiranih intervjua s istraživačima i stručnjacima koji se bave akterima ključnim za formulaciju ove politike (odgovorna tijela središnje države, županije, političke stranke, udruge poslodavaca i sindikati). Prvi dio nalaza obuhvaća analizu obilježja svake skupine aktera, dok su u drugom dijelu ispitani konkretni elementi eksplanatornog modela. Temeljna teza ove analize, kako tijela središnje države predstavljaju pozicijski najmoćnije aktere čiji je primarni cilj zadržati kontrolu odlučivanja o pitanjima financiranja, sadržaja učenja te standarda provedbe; uz periodičku spremnost na inkrementalne ustupke koji ne ugrožavaju tu bilancu, nalazi djelomično utemeljenje u nalazima. Točnije, nalazi idu u prilog prvom dijelu argumenta prema kojem akteri središnje države imaju najveću pozicijsku moć, ali ne i drugom prema kojem moraju koristiti aktivne strategije očuvanja vlastite pozicije.

Ovaj rad predstavlja testiranje eksplanatornog modela formulacije, a onda i razvoja institucionalnog ustroja politike srednjeg strukovnog obrazovanja u Hrvatskoj. Nalazi su bazirani na podacima prikupljenim putem 17 dubinskih, polustrukturiranih intervjua s osobama koje su od hrvatske neovisnosti do danas bile uključene u relevantne procese formulacije te politike. Sudionici su regrutirani iz redova tijela središnje države, županija, političkih stranaka, udruga poslodavaca, sindikata te relevantnih međunarodnih organizacija. Temeljna teza ove analize – kako tijela središnje države predstavljaju pozicijski najmoćnije aktere čiji je primarni cilj zadržati kontrolu odlučivanja o pitanjima financiranja, sadržaja učenja i standarda provedbe – nalazi tek djelomično utemeljenje u nalazima. Iako u cjelini gledano akteri središnje države doista predstavljaju najmoćniju skupinu, dinamike između ključnih aktera uglavnom su strukturirane oko djelovanja dviju relativno stabilnih te kompetitivno orijentiranih koalicija: “obrazovne” i “gospodarske”. Pritom se dio aktera središnje države u većini procesa svrstava u jednu, a dio u drugu koaliciju.