Cilj: Cilj ovoga rada je prikazati bolesnika s teškim oblikom infekcije COVID-19 koji je razvio miopatiju i polineuropatiju kritične bolesti, uz tešku funkcijsku onesposobljenost te proces rehabilitacije, uz pregled literature. Prikaz slučaja: Bolesnik u dobi od 58 godina razvija teški oblik infekcije COVID-19 uz razvoj akutne respiratorne insuficijencije zbog obostrane COVID pneumonije. Zbog pogoršanja kliničke slike mehanički je ventiliran, razvija septički šok te se liječi polifarmakološkom terapijom uz suportivno liječenje i doziranu rehabilitaciju. Nakon poboljšanja kliničkog statusa, bolesnik postaje vitalno i hemodinamski stabilan, na suplementaciji kisikom od 4L/min. Zbog razvoja miopatije i polineuropatije kritične bolesti (engl. Critical-Illness Related Myopathy and Neuropathy; CRYMNE) s posljedičnom generaliziranom teškom mišićnom slabosti uz tešku onesposobljenost, započinje post-COVID multidisciplinarnu rehabilitaciju po individualnom rehabilitacijskom programu (IRP). IRP se sastoji od respiratorne i neuromišićne rehabilitacije te rehabilitacije funkcije za osposobljavanje u aktivnostima svakodnevnog života. Nakon provedenog IRP-a bolesnik je bez zaduhe i zamora pri opterećenju. Saturacija kisikom je postojana te nema razloga za daljnjom oksigenoterapijom. Napredak u rehabilitacijskim ishodima prati se funkcijskim alatima te se registrira smanjenje bolova u zglobovima, jačanje mišićne snage velikih skupina mišića, povećanje snage stiska obiju šaka te smanjenje općeg umora. Bolesnik hoda samostalno pomoću hodalice i peronealne ortoze radi zaostale pareze obaju peroneusa, a mjere funkcijske neovisnosti također su poboljšane, što pridonosi boljoj kvaliteti života. Zaključak: Miopatija i polineuropatija kritične bolesti posljedice su složenih patofizioloških mehanizama uslijed dugotrajne vitalno ugrožavajuće bolesti uz razvoj teške onesposobljenosti i gubitka funkcije. Individualni rehabilitacijski program provodi se kontinuirano, prilagođen je težini kliničke slike, a provodi ga multidisciplinarni tim.

COVID-19 multisistemska je bolest koja, iako dominantno utječe na dišni sustav, može zahvatiti gotovo svaki organski sustav te zahtijeva strukturiranu rehabilitaciju koju provodi multidiciplinarni tim. Akutna, rana, rehabilitacija tijekom prvih 30 dana od infekcije čini tek prvu fazu rehabilitacije osoba oboljelih od bolesti COVID-19. Simptomi i znakovi fizičkih, neurokognitivnih i psihičkih posljedica nakon infekcije virusom SARS-CoV2 mogu trajati tjednima ili mjesecima nakon kraja akutne faze bolesti, a mogu se razviti i u osoba koje su imale blagu kliničku sliku i nisu bile hospitalizirane. Najčešći simptomi i znakovi koji se javljaju nakon akutne faze bolesti COVID-19 jesu umor, zaduha, kašalj, bol u zglobovima i mišićima te nesanica i pojačani efluvij kose. Bolesnici čije je kliničko stanje u akutnoj fazi bolesti zahtijevalo liječenje mehaničkom ventilacijom, mogu imati dugotrajne posljedice uključujući fizičku slabost i neurokognitivnu disfunkciju (brain fog) obilježenu gubitkom intelektualnih funkcija poput koncentracije i kratkoročnog pamćenja. Bolesnici s kognitivnom disfunkcijom imaju problema s prisjećanjem riječi, diskalkulijom i koncentracijom. Rehabilitacijski program Post-COVID dnevne bolnice za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju provodi multidisciplinarni tim koji je fokusiran na cjelokupno funkcioniranje bolesnika, a ne samo na ledirani organ ili organski sustav, uključujući posljedice bolesti COVID-19 te moguće komplikacije liječenja i komorbiditete. Cilj rehabilitacije bolesnika u razdoblju poslije COVID-a jest postizanje potpunog funkcionalnog oporavka i adekvatne kvalitete života.

Cilj: Prikaz slučaja bolesnice s fibromialgijom koja se inicijalno prezentirala kroničnom proširenom boli te je proveden dijagnostičko-terapijski postupak. Prikaz slučaja: Bolesnica u dobi od 61 godine liječena je pri Zavodu za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu s reumatologijom zbog jakih kroničnih bolova u zglobovima i mišićima. Bolesnica dodatno opisuje poteškoće sa spavanjem, tegobe depresije i anksioznosti. Boluje od hipotireoze, a prethodno su na magnetskoj rezonanciji utvrđene degenerativne promjene kralježnice. Opsežnom je dijagnostičkom obradom isključena upalna reumatska bolest, neurološka bolest, paraneoplastični sindrom, neregulirana hipotireoza te kronična infekcija. Dijagnostički upitnik za fibromialgiju potvrdio je sumnju da bolesnica boluje od fibromialgije temeljem rezultata upitnika (Widespread pain index (WPI) 15; symptom severity scale (SSS) 9). Procjena umora kronične bolesti dala je izrazito loš rezultat (The Functional Assessment of Chronic Illness Therapy (FACIT-F) 15/52), što je ukazalo na lošu kvalitetu života. Provedeno je nefarmakološko liječenje koje se sastojalo od edukacije, individulane kineziterapije i fizikalno-terapijskih procedura te multimodalno farmakološko liječenje. Izborom lijekova djelovalo se na nociceptivnu i neuropatsku vrstu boli, kao i na anksioznost bolesnice s povoljnim terapijskim odgovorom. Navedenim pristupom liječenja postignuto je značajno poboljšanje tegoba sindroma fibromialgije u naše bolesnice. Zaključak: U bolesnika s proširenom kroničnom boli, kroničnim umorom i poremećajima mentalnog stanja treba posumnjati na fibromialgiju. Dijagnostičkom je obradom potrebno isključiti drugu ozbiljnu bolest. Za postavljanje dijagnoze fibromialgije koriste se dijagnostički kriteriji iz 2016. godine – American College of Rheumatology (ACR). Ovim prikazom bolesnice željeli smo podignuti svijest o ovoj bolesti koja je u svijetu prepoznata kao ozbiljan zdravstveni problem iako ponekad zanemaren i nepriznat.