Cilj: Analizirati učinkovitost primjene egzoskeletnog robotskog uređaja Armeo Power® (Hocoma, Švicarska) u rehabilitaciji ruke osoba s jednostranim motoričkim ispadom nakon moždanog udara. Ispitanici i metode: U istraživanje koje je provedeno na Zavodu za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu KBC-a Rijeka bilo je uključeno ukupno 20 ispitanika iz stacionarne rehabilitacije. Eksperimentalna skupina (n = 10) uz konvencionalnu terapiju tretirana je i na Armeo Power® uređaju (5 puta tjedno / 4 tjedna; 45 minuta po tretmanu). Istovremeno se kod kontrolne skupine (n = 10) provodila samo konvencionalna terapija. Konvencionalna terapija u objema skupinama bila je vremenski usklađena (5 puta tjedno / 4 tjedna; 45 minuta po tretmanu). Procjenjivale su se motorička funkcija, funkcionalna mjera neovisnosti te prosječno izvođenje i zadovoljstvo izvođenjem okupacije, a procjena se vršila kliničkim ocjenskim ljestvicama. Rezultati: Kod svih kliničkih parametara u ponovljenim mjerenjima zabilježeno je statistički značajno poboljšanje (P = 0,005). Usporedbom između skupina na kraju liječenja nije utvrđena statistički značajna razlika u mjerama motoričke funkcije na FMA (engl. Fugl-Meyer Assessment) skali (P = 0,120) niti funkcionalne neovisnosti na FIM (engl. Functional Independence Measure) skali (P = 0,762). Međutim, zbog značajno bolje motoričke funkcije eksperimentalne skupine na početku, teško je s velikim značajem promatrati usporedbu na kraju liječenja, barem kada je riječ o FMA. Statistički značajna razlika između skupina na kraju liječenja zabilježena je samo u rezultatima COPM-a (engl. Canadian Occupational Performance Measure) (prosječno izvođenje, P = 0,014; prosječno zadovoljstvo, P = 0,022). Zaključci: Dobiveni rezultati ukazuju da terapija uređajem Armeo Power u kombinaciji s konvencionalnom terapijom može poboljšati funkcionalni oporavak nakon moždanog udara, iako su potrebna daljnja istraživanja na većem broju bolesnika.

No abstract

Aim: This work presents a method for developing a simplified but efficient model of the complex human hand kinematics with the aim of its implementation in rehabilitation robotics. Material and methods: The approach incorporates modularity by simplifying the available model comprising 24 degrees of freedom (DOFs) to 9 DOFs, with the introduction of additional joint coupling parameters specific to different grasp types. The effect of dependent joints to the ranges-of-motion (ROMs) of the model is investigated and compared to the anatomical one. The index, middle, ring and little finger solutions to forward and inverse kinematics problems are then acquired. The implementation of the model, based on the median male bones dimensions, is made available in the open-source Robot Operating System (ROS) framework. Results: By including additional four inclination angles per finger, the devised kinematic hand model encompasses also finger curvatures, resulting in significant positioning accuracy improvements compared to the conventional model. The used 3D spatial position improvement metrics are the mean absolute (MAE) and mean relative errors (MRE). The dependent joint position MAEs range from 0.22 to 0.34 cm, while MREs range from 2.8 and 3.5 %, whereas the highest absolute and relative errors during fingertip positioning can reach 0.5 cm and 10.5 %, respectively. Conclusion: The performed investigation allowed establishing that by modelling finger curvature and assuring the adaptability of the model to a variety of human hands and rehabilitation modalities through joint dependency, represents the best approach towards a relatively simple and applicable rehabilitation model with functional human-like hand movements.

Cilj: Istražiti jesu li nakon ozljede prednjeg križnog ligamenta koljena aktivni mehanizmi stabilizacije zgloba, potaknuti vježbama propriocepcije i ravnoteže tijekom programa rehabilitacije, dovoljni za uspostavljanje normalne funkcije zgloba, praćenjem živčano-mišićne kontrole na nestabilnoj podlozi u ranim razdobljima od ozljede, odnosno operacije rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta (od 1 mjesec do 1 godine). Ispitanici i metode: U kliničko istraživanje bilo je uključeno 53 ispitanika s ozljedom prednjeg križnog ligamenta (PKL) koljena, liječenih konzervativno/operacijski. Svi su nakon ozljede/operacije proveli rehabilitacijski program s naglaskom na vježbama na nestabilnoj podlozi za poticanje živčano-mišićne koordinacije i ravnoteže. Statičku i dinamičku stabilnost pratili smo i mjerili aparatom SportKAT 2000. Usporedbu rezultata vršili smo prema usporedbenoj skupini zdravih ispitanika i/ili prema zdravom ekstremitetu istog ispitanika. Rezultati: Koristeći se Sport KAT metodom, pronašli smo disfunkciju neuromišićne kontrole u održavanju statičke i dinamičke stabilnosti zgloba i ravnoteže u promatranim skupinama pacijenata određivanjem statičkih i dinamičkih ravnotežnih indeksa. Vježbe živčano-mišićne koordinacije, kao dio rehabilitacijskog protokola nakon ozljede PKL-a koljena, vrlo brzo dovode do poboljšanja obaju ravnotežnih indeksa (p < 0,001), u obje skupine pacijenata. No, ako se navedene vježbe svakodnevno ne izvode, dinamički ravnotežni indeks pogoršava se u neoperiranoj skupini, dok se nakon operacijske stabilizacije zgloba uspostavlja „normalizacija” ravnoteže (p < 0,001). Zaključak: S ciljem rehabilitacije neurosenzoričkih i propriocepcijskih oštećenja nastalih nakon ozljede PKL-a koljena liječenih konzervativno/operacijski, potrebno je koristiti vježbe koje stimuliraju dinamičke stabilizatore zgloba, preko mehanizama neuromišićne ko-kontrakcije tijekom održavanja ravnoteže. Spomenuto predstavlja znanstveni doprinos ovog rada s naglašavanjem važnosti živčano-mišićne koordinacije u rehabilitaciji donjeg ekstremiteta pri održavanju stabilnosti zglobova.

Cilj: Prikaz slučaja bolesnice s fibromialgijom koja se inicijalno prezentirala kroničnom proširenom boli te je proveden dijagnostičko-terapijski postupak. Prikaz slučaja: Bolesnica u dobi od 61 godine liječena je pri Zavodu za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu s reumatologijom zbog jakih kroničnih bolova u zglobovima i mišićima. Bolesnica dodatno opisuje poteškoće sa spavanjem, tegobe depresije i anksioznosti. Boluje od hipotireoze, a prethodno su na magnetskoj rezonanciji utvrđene degenerativne promjene kralježnice. Opsežnom je dijagnostičkom obradom isključena upalna reumatska bolest, neurološka bolest, paraneoplastični sindrom, neregulirana hipotireoza te kronična infekcija. Dijagnostički upitnik za fibromialgiju potvrdio je sumnju da bolesnica boluje od fibromialgije temeljem rezultata upitnika (Widespread pain index (WPI) 15; symptom severity scale (SSS) 9). Procjena umora kronične bolesti dala je izrazito loš rezultat (The Functional Assessment of Chronic Illness Therapy (FACIT-F) 15/52), što je ukazalo na lošu kvalitetu života. Provedeno je nefarmakološko liječenje koje se sastojalo od edukacije, individulane kineziterapije i fizikalno-terapijskih procedura te multimodalno farmakološko liječenje. Izborom lijekova djelovalo se na nociceptivnu i neuropatsku vrstu boli, kao i na anksioznost bolesnice s povoljnim terapijskim odgovorom. Navedenim pristupom liječenja postignuto je značajno poboljšanje tegoba sindroma fibromialgije u naše bolesnice. Zaključak: U bolesnika s proširenom kroničnom boli, kroničnim umorom i poremećajima mentalnog stanja treba posumnjati na fibromialgiju. Dijagnostičkom je obradom potrebno isključiti drugu ozbiljnu bolest. Za postavljanje dijagnoze fibromialgije koriste se dijagnostički kriteriji iz 2016. godine – American College of Rheumatology (ACR). Ovim prikazom bolesnice željeli smo podignuti svijest o ovoj bolesti koja je u svijetu prepoznata kao ozbiljan zdravstveni problem iako ponekad zanemaren i nepriznat.