Sve više se na znanstveno-tehničkoj sceni govori o pojavi ili o dolasku nove vrste inteligencije, a to je tzv. umjetna inteligencija koja će navodno nadilaziti ljudsku inteligenciju. Stoga mnogi pokušavaju redefinirati pojam osobe da bi opravdali prisutnost »nove vrste ljudi« među nama. To nameće novu paradigmu u dijaloškom procesu. Riječ je o novoj pojavi koja će zasigurno utjecati na međuljudske odnose i o kojoj Drugi vatikanski koncil implicitno govori u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes. Sveta Stolica, osobito papa Franjo, u više navrata je dotaknula ovu tematiku i posljedice koje donosi takav novi oblik dijaloga čovjeka i stroja s posebnim naglaskom na prednost čovjeka pred strojem. Čovjek bi time mogao izbjeći samouništenje te prevlast i nadmoć onoga što je sam stvorio svojim umom i svojim rukama.

Ovaj rad nastoji prikazati dva načina produljenja ljudskoga života. S jedne strane nalazi se distanazija, tj. terapijska upornost oko produženja života teškoga bolesnika, a s druge strane transhumanizam kao filozofski pravac koji u svojoj srži teži bezgraničnom produžavanju ljudskoga života s temeljnom željom za eliminiranjem bolesti, starenja i smrti. Povezujući ih s medicinskom praksom, rad pokazuje implikacije u kliničkoj praksi te nastoji upozoriti na etička i antropološka pitanja o produžavanju života.

Rad prezentira rezultate istraživanja o stavovima studenata preddiplomskoga studija sestrinstva na Hrvatskom katoličkom sveučilištu o praksi produženja života, o terapijskoj upornosti, tj. o distanaziji i o utjecaju transhumanističkih ideja na čovjekov život i na njihovu (buduću) sestrinsku profesiju. Istraživanje obuhvaća i stavove o smrti te o samom produljivanju ljudskoga života. Na temelju rezultata autori zaključuju da postoje razlike u stavovima i u poznavanju pojmova, koje su uglavnom povezane s radnim iskustvom i vrstom studija.

Transhumanizam kao filozofski pravac pomoću znanstveno-tehničkih dostignuća promiče, među ostalim, produžavanje ljudskog života kroz oslobođenje manjkavosti kojima je ljudsko tijelo obilježeno. On znatno utječe na poimanje ljudske naravi stvarajući okvire za paradigmatsku promjenu pogleda na tijelo. Tijelo prolazi kroz konceptualno-teorijske i tehničko-praktičke transbiomorfoze s ciljem ispunjenja svih potencijala subjekta u duhu morfološke slobode. Na taj je način otvoren put k dolasku ekstropijskog subjekta koji bi napredovao po dinamici neprekinutog razvoja. Želja za nadmoći nad prirodnim datostima proteže se kroz kontrolu tijela podvrgnutog raznim hibridnim praksama. Ovdje transhumanističko self-made-man načelo pokazuje instrumentalni i idealizirajući odnos subjekta prema vlastitom tijelu. Takvo načelo traži temeljito promišljanje o ljudskome kako bi se raskrinkali identitetski temelji idealnog i savršenog subjekta koji se želi pokazati kroz novo i poboljšano tijelo. Transhumanistička potraga za novim i savršenim bićem postaje izazov filozofsko-teološkom poimanju ljudskog tijela.

Ekološka kriza kojom je pogođen svijet doživjela je dodatno pogoršanje zbog zdravstvene krize uzrokovane COVID-om19. U toj dvostrukoj krizi teško je odvojiti jednu krizu od druge. Svijest o povezanosti naizgled različitih kriza, ali i svih bića na Zemlji još je u 19. stoljeću iznjedrila pokušaje zajedničkih odgovora različitih znanstvenih disciplina. Ti pokušaji su kasnije dobili svoje pravo ime pod nazivom ‘One Health’ – jedno zdravlje. Riječ je o paradigmi koja nastoji raskrinkavati interakciju između čovjeka, životinja i biljaka te utjecaj jednih na druge. Ovaj članak pruža uvid u ključne karakteristike te paradigme, a pomoću biblijske teologije stvaranja i enciklike pape Franje ‘Laudato sì’, proširuje njezine vizije na područje teološko-bioetičkog promišljanja sa svrhom što cjelovitijeg interdisciplinarnog pristupa pitanju zajedničkog zdravlja u zajedničkom domu.