U radu se istražuje povezanost nekih čimbenika povezanih s educiranošću učitelja za poučavanje učenika s teškoćama i učiteljske samoefikasnosti za inkluzivno poučavanje. Cilj je istraživanja definirati latentnu strukturu obilježja učitelja povezanih s njihovom educiranosti za poučavanje učenika s teškoćama tijekom inicijalnog obrazovanja i kroz programe stručnog usavršavanja nakon studija. Ispitivanjem je obuhvaćeno 177 učitelja u Istarskoj županiji. Kao mjerni instrument korištena je subskala samoefikasnosti za inkluzivno poučavanje koja je sastavni dio Upitnika samoefikasnosti za inkluzivnu praksu. U obradi podataka korištene su jednosmjerna i multivarijatna analiza varijance i diskriminacijska analiza. Rezultati ukazuju na postojanje statistički značajnih razlika u samopercipiranoj samoefikasnosti za inkluzivno poučavanje između skupina učitelja s obzirom na razlike u njihovu inicijalnom obrazovanju i sudjelovanju u programima stručnog usavršavanja. Istraživanje je pokazalo da učitelji koji su se educirali za rad s učenicima s teškoćama kroz tri i više kolegija pokazuju najvišu razinu samoefikasnosti za inkluzivnu praksu. Također učitelji koji su pohađali 20 i više sati programa stručnog usavršavanja usmjerenog na rad s učenicima s teškoćama pokazali su višu razinu samoefikasnosti za inkluzivnu praksu u usporedbi s učiteljima koji su pohađali do 20 sati takvog usavršavanja ili ga uopće nisu pohađali. Diskriminacijska analiza pokazala je postojanje dviju diskriminacijskih funkcija koje značajno razlikuju ispitanike s obzirom na broj kolegija povezanih s inkluzivnim obrazovanjem koje su pohađali tijekom inicijalnog obrazovanja te broj sati stručnog usavršavanja za poučavanje učenika s teškoćama na kojem su sudjelovali nakon studija.

This paper investigates whether there are differences in the results achieved during the assessment of visual and auditory perceptual abilities in students (N = 166) of upper and lower elementary school grades who are involved in the process of determining the psychophysical condition. Adequate assessment is important not only because of the prediction of students’ academic success, but also as a basis for the development of individualized curricula that will enable the selection of adequate forms and content of educational support for each student. The Acadia developmental ability test was used to assess students’ perceptual abilities. In data processing, in addition to calculating frequencies and arithmetic means by groups, in order to determine the deviation of the observed frequencies from the expected frequencies, the χ2-test was used. The results indicate the existence of significant differences in student achievement on the subtests of visual and auditory memory and visual differentiation. It turned out that lower results in all three tests were achieved by lower elementary school grade students. The pedagogical implications of this study indicate the need for more intensive educational monitoring of students from the beginning of their education.

Uspješan prelazak u iz predškolskog u školski sustav trebao bi svakom djetetu pružiti pozitivne prilike za odgoj i obrazovanje, a to je moguće isključivo ukoliko se vodi računa o osobitostima svakog pojedinog djeteta. Kada govorimo o djeci s teškoćama u razvoju, osim uvjeta za provođenje individualiziranih i specifičnih odgojno-obrazovnih programa temeljenih na osobitostima i potrebama djeteta i profesionalne interdisciplinarne podrške njihovu razvoju, nužno je za ovu djecu individualizirano planirati i kvalitetno realizirati prijelaz iz vrtića u školu. Međutim, analizom dokumenata koji uređuju ovo područje, utvrđuje se da suradnja vrtića i škole nije jasno definirana ni jednim aktualnim propisom. Također, ne postoji ni usuglašenost predškolskog i osnovnoškolskog kurikuluma koja bi predstavljala temelj za pedagoški koordiniran i optimiziran prijelaz. Da bi se izbjegle opasnosti koje sa sobom može donijeti prijelaz iz vrtića u osnovnu školu, potrebna je suradnja svih koji su izravno uključeni, dakle, odgajatelja, učitelja i obitelji. Stoga je nužno predvidjeti i provoditi individualizirane programe prelaska djeteta s teškoćama u razvoju iz vrtića u osnovnu školu, kao mehanizma podrške pri prelasku na sljedeću razinu obrazovanja. Individualizirani programi trebali bi uključivati aktivnosti usmjerene na roditelje, aktivnosti suradnje stručnjaka iz predškolskog i osnovnoškolskog sustava, kao i aktivnosti usmjerene na samo dijete. Samo takvom strukturiranom suradnjom moguće je ostvariti kontinuitet odgoja i obrazovanja u pedagoškoj sredini koja će svakom djetetu i učeniku pružiti stabilnost, osjećaj sigurnosti, kompetentnosti i omogućiti mu razvoj potencijala i poštivanje njegovih osobitosti.