Politički i društveno-kulturni narativi u turskim serijama

Abstract

Cilj ovoga rada je identificirati političke, kulturne i društvene narative turskih serija koje imaju propagandnu ulogu. Analizom narativa obrađena su dva žanrovski različita turska serijala novijeg datuma – Sanjalica i 50 m2. Analiza narativa nadopunjena je komparativnim pristupom, odnosno dizajnom najrazličitijih sustava. Unatoč tome što oba serijala površinski prikazuju zapadne i sekularne vrijednosti, njihov dublji sloj otkriva gotovo identične političke, kulturne i društvene narative koje obilježavaju politička propaganda vladajuće stranke i reprodukcija konzervativne kulture u Turskoj. Iako rad potvrđuje propagandni sadržaj analiziranih serijala, ponajprije prema turskim gledateljima, zaključuje se kako je potrebno proširiti istraživanje na veći broj turskih serija. Jednako tako, analiza narativa govori nam koje poruke ti serijali šalju, no kako bi se mogla istražiti recepcija njihovih poruka kod turskih gledatelja potrebna su daljnja istraživanja koja se služe drugim metodološkim postupcima.

"The Fall of Leaves": A Look at Turkish Television Series and Families

“…Međutim, od prvih serija turske produkcije iz sedamdesetih godina prošlog veka do njihove međunarodne popularnosti i velike gledanosti u različitim delovima sveta trebalo je da prođe nekoliko decenija. Iako se njihov razvoj može pratiti posebno od sredine 1990-ih, većina istraživača/ica se slaže da tokom 2000-ih nastaje nova epoha u razvoju turske industrije televizijskih serija (Paris 2013;Amzi-Erdogdular 2014;Emre Cetin 2014;Öztürkmen 2018;Zgurić 2021). Ipak, ne postoji potpuna saglasnost oko toga šta je označilo početak ovog procesa tokom kog je jedan nekada "lokalni proizvod namenjen lokalnim gledaocima" (Zgurić 2021, 238) transformisan u fenomen globalne popularnosti i industriju velike tržišne vrednosti.…”

“…Mnogi analitičari/ke koji/e se bave različitim aspektima fenomena turskih serija ukazuju da one uglavnom, ali ne isključivo, imaju format sapunica (Zgurić 2021, 238) ili su mu najbliže (Uğur Tanriöver 2015,128). Uopšteno posmatrano, u literaturi se o ovim serijama najčešće govori kao o sapunskim operama/ sapunicama (Peran 2012;Paris 2013;Uğur Tanriöver 2015;Amzi-Erdogdular 2019;Zgurić 2021). Panjeta, međutim, ukazuje na razlike između tih televizijskih formata ali ističe da turske serije ne predstavljaju novi, već mešoviti žanr koji je posledica postmoderne misli.…”