Dok traje pandemija bolesti COVID-19, u ostvarivanju, ponajprije individualnih radnih odnosa (jer su kolektivni radni odnosi „na čekanju“) javljaju se brojna pitanja na koja nema odgovora (osobito u sudskoj praksi). Najčešće se obrazloženje traži u činjenici da je u pitanju pandemija i nemoći (pa i nespremnosti) svijeta rada, ali i nefl eksibilnosti autonomne regulative radnih odnosa i nespremnosti poslodavaca u svakodnevnom odgovoru na zahtjeve krize. U posebnim okolnostima ne smiju biti dovedena u pitanje primjena načela suvremenoga, demokratskoga radnog prava (uz načelo zaštite osobe na radu, načelo in favorem laboratoris, načelo zaštite prava iz radnog odnosa, sve uz sveprisutno načelo ustavnosti i zakonitosti), ali i načelo pacta sunt servanda (načelo obveznog prava) u ugovornim radnim odnosima i dr. Pokušava se pronaći odgovor na sporna pitanja koja u praksi (primjeni) tijekom epidemije, najčešće utvrđuju sadržaj radnih odnosa: „intervencija“ u ugovor o radu, autonomna regulativa radnih odnosa, radno vrijeme, plaće i naknade, odmori i dopusti, zaštita zdravlja i sigurnosti na radu, primjena načela najpovoljnijega prava za radnika i druga. Nužno je vrlo restriktivno primjenjivati svako ograničenje prava na radu, koje, inače može, u skladu s Ustavom države, biti uređeno samo zakonom, pa i mjere tijekom epidemije samo u okvirima zakona i Ustava.

The founding and launching of the International Labour Organization (ILO) in 1919 continued the centuries-long journey and development of natural rights (“human rights”) and their legal formation of capricious and heterogeneous relations (of all content) in the world. The ILO Constitution has been in force for a hundred years, and under which the General (General) Assembly UN has passed Conventions, Recommendations and other documents on working conditions (in the broadest sense), which by ratification and acceptance have become part of the legal system of States and by legal force above national law. The sources of UN law and other legal and legitimate international and regional organizations, the principles and norms of law created (and still creating) by the ILO form the body of international labor (and social) law. The subject of this paper is a review of the hundred years “treasure” created under the auspices of the ILO on human rights and freedoms, primarily at work (human rights and freedoms at work), and the attitude that no legal norm of positive law should conflict with the principles and rules on human rights and freedoms.

Načela radnog prava, a time i prava sigurnosti na radu i zaštite zdravlja radnika na radu, temelj su pravnim vrelima koja uređuju pitanja i odnose u tom području. Uz univerzalne pravne norme, posebnu ulogu imaju pravni propisi koji čine europsko pravo zaštite na radu (primarnog i sekundarnog karaktera) kao dio pravne stečevine EU-a (acquis communautaire ). Kao zakonodavac u EU tu su Europski parlament i Vijeće EU-a (dok pravo zakonodavne inicijative „pripada“ Europskoj komisiji) što je osobito istaknuto u sekundarnim vrelima prava (direktivama, uredbama, odlukama i sporazumima). Obveze države članice EU-a su da „preuzme“ određene direktive u svoj pravni sustav i da „ostvari cilj zadan direktivama“. Pri tome su načela ispred pravne norme, u pravnoj normi i u primjeni (i zaštiti) pravne norme. Uvijek, u stvaranju, primjeni i zaštiti pravne norme (u hipotezi, dispoziciji i sankciji) „stoji“ načelo. To se u svemu odnosi i na zakonodavstvo EU-a i na nacionalno zakonodavstvo o zaštiti na radu. Temeljna načela „postavila„ je Direktiva 1989/391/EEC, koja su prenesena u brojne („pojedinačne“) direktive („kćeri“) i druge kojima se uređuje zaštita na radu (specifične mjere, sredstva, djelatnosti, aktivnosti i drugo). U sadržaju ovog rada posebni dio odnosi se na usklađenost zakonodavstva Republike Hrvatske s direktivama EU-a u području zaštite na radu.

Pravilnikom o postupku registracije i sadržaju registra ugovora o radu pomoraca i radnika na pomorskim ribarskim plovilima kao podzakonskim (provedbenim) aktom uređuje se ovo vrlo važno područje radnopravnih odnosa pomoraca i radnika na pomorskim ribarskim plovilima u Republici Hrvatskoj. U radu autori daju pregled i analiziraju sustav registracije i sadržaja registra (analitičkom metodom i povijesnom analizom razvoja pravnih izvora) te iznose kritički osvrt na pojedina zakonodavna i provedbena rješenja s prijedlozima de lege ferenda.

ključne riječi: procjena rizika, zaštita na radu, poslodavac, nomotehničke oznake SAŽETAK: Procjena rizika (na radu) je poseban akt poslodavca propisan Zakonom o zaštiti na radu i Pravilnikom o izradi procjene rizika. Ima brojne posebnosti u materijalno-pravnom i nomotehničkom smislu, i to: ime (naziv) propisa, vizu za nadležnost poslodavca da ovaj akt donese; sadržaj; postupak donošenja, primjene i kontrole (od donošenja, objavljivanja i revizije). Vrelo je prava zaštite na radu. Osim toga, ima vremensko i prostorno važenje. O njegovoj pravnoj prirodi ima neslaganja. Autor, u ovom članku, piše da je procjena rizika (na radu) autonomni opći akt (sui generis). To dokazuje njegovim oznakama na temelju učenja nomotehnike kao znanosti o izradi propisa. UVODPravo zaštite na radu ima poseban predmet izučavanja i posebnu metodu stvaranja, ostvarivanja, nadzora i kontrole. U stvaranju pravnih normi koje čine pravo zaštite na radu, u objektivnom smislu sudjeluju brojni subjekti. To se odnosi i na stvaranje heteronomnih i autonomnih normi toga prava. Pri tome se moraju znati i koristiti sve objektivne i subjektivne nomotehničke pretpostavke (karakteristike) za znanstveno stvaranje novoga prava.Autonomni propisi u pravu zaštite na radu imaju posebnu zaštitu države koja zakonima određuje njihovo ime, donosioca, sadržaj, postupak stvaranja, objavljivanja i stupanja na snagu. Na taj način oni postaju dio pravnog sustava u državi, vrelo su prava i mogu biti predmetom ocjene zakonitosti. Njihovo nedonošenje ili povreda objektivnih pretpostavki njihovog donošenja kvalificira se kao protupravno djelo.To se odnosi i na procjenu rizika koju donosi poslodavac prema posebnom postupku i s posebnim sadržajem. Iako, u teoriji pa i u praksi o tome ima neslaganja (drukčijih mišljenja), tvrditi je da je procjena opasnosti sui generis autonomni opći akt i vrelo prava zaštite na radu. Njihov naziv (ime) odredio je Zakon o zaštiti na radu, kao i sadržaj (minimalni, obvezni i koji se usklađuje). Ima svoje prostorno i vremensko važenje i druge nomotehničke oznake (pretpostavke, karakteristike).