Ovaj rad ispituje pravne odraze autonomije političkog predstavništva u kontekstu tekuće pandemije. U njemu se iz vizure ustavne teorije razmatraju dva događaja. Jedan je odluka Ustavnog suda o izbornosti uvjeta ograničenja temeljnih prava. Drugi su građanske inicijative kojima se Sabor nastoji prisiliti na pridržavanje tih uvjeta. Koristeći koncept ustavne šutnje kao instrument, ova se dva razvoja povezuje kako bi se istražilo prostore koje Ustav Republike Hrvatske ostavlja političkim praksama, ali i moguće djelovanje građanskih inicijativa na njih. Svrha je toga tvrditi da se građanske inicijative ne može smatrati neustavnima ako ne pokušavaju nadglasati legitimne ustavne šutnje političkog predstavništva.

No abstract

As an exceptional device in the life of contemporary constitutional democracies, direct democracy is normally considered to be separate from representation. In this paper, I explore this well-established divide, asking how it interacts with our understanding of the central subject of direct democracy, the people. I show how theorizing that takes its cue from the dichotomy between "absence" and "presence", ascribed to the separation of representation and forms of direct democracy, is tied with identifying the active electorate and the people. On the other hand, this approach is inept for comprehending the ways representations of the people are produced and instrumentalized in the wake of direct democracy. In this paper, I suggest that this phenomenon may be approached by examining how direct democracy is entangled with representing "the people" through arguments, processes and constructs.

U ovom se radu preispituje pojednostavljeno prihvaćeno i ne-preispitano razlikovanje između ustavnog koncepta socijalne države, socijalnih prava te poreznog sustava. Ono svoj praktičan učinak nalazi u djelovanju Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji zbog jaza koji nalazi između tih kategorija propušta adekvatno tumačiti i štititi koncept socijalne države u nadzoru ustavnosti poreznog zakonodavstva. Krajnji je rezultat takvog djelovanja stvaranje prostora pretjeranog ustavnosudskog samoograničenja. Nasuprot strahu od sudskog aktivizma, koji se predstavlja kao jedina alternativa opetovanom pozivanju na doktrinu političkih pitanja, ističe se kako socijalnu državu treba tumačiti kao prožimajuću smjernicu tumačenju poreznog sustava ne bi li se ostvario značaj koji sadrži kao sastavnica hrvatskog ustavnog identiteta. Takvo povezivanje socijalne države s konkretnijim porezno-pravnim kategorijama ne mora dovesti do politički hiperaktivnog Suda, sve dok se on pri definiranju granica vlastitog djelovanja, umjesto ustrajanja na ograničenosti tumačenih načela, usredotočuje poglavito na slabosti i posljedice modusa svojeg odlučivanja.

No abstract