The European Network of Forensic Science Institutes (ENFSI) recommended the establishment of forensic DNA databases and specific implementation and management legislations for all EU/ENFSI members. Therefore, forensic institutions from Bosnia and Herzegovina, Serbia, Montenegro, and Macedonia launched a wide set of activities to support these recommendations. To assess the current state, a regional expert team completed detailed screening and investigation of the existing forensic DNA data repositories and associated legislation in these countries. The scope also included relevant concurrent projects and a wide spectrum of different activities in relation to forensics DNA use. The state of forensic DNA analysis was also determined in the neighboring Slovenia and Croatia, which already have functional national DNA databases. There is a need for a ‘regional supplement’ to the current documentation and standards pertaining to forensic application of DNA databases, which should include regional-specific preliminary aims and recommendations.

Encouraged by the violent behavior of certain football fans in Brussels at Heysel Stadium on 29 May 1985, the Council of Europe European Convention on Spectator Violence and Misbehaviour at Sports Events and in particular at Football Matches i.e. Convention no. 120 (CETS no. 120) which entered into force on 1 November 1985. Convention no. 120 retained its original features until 2013 when the Council of Ministers concluded that it was outdated and that it was not in line with the experience gained since the entry into force. Consequently, the Standing Committee decided to draft a new text of the Convention and it resulted with Convention no. 218 (CETS no. 218) i.e. Council of Europe's Convention on an Integrated Safety, Security, and Service Approach at Football Matches and Other Sports Events. Safety measures, security measures and measures in the area of services, as a key part of Convention No. 218, aim to create a safe and secure environment at all sports events. An integrated approach to safety and security requires coordination at the international, national and local levels, and emphasizes the importance of effective co-operation with the police, emergency services and other partners not only in terms of guaranteeing physical security but also in preventing discriminatory and racist behavior. The importance of establishing a national football information point has also been established as a key mediator in the exchange of information on football matches with an international character as well as for the international cooperation of state bodies essential for the safety and security at football matches. Reasons for the emergence of Convention no. 218 is not only in the prevention of violent behavior at sporting events and in improving safety and security, but also in further development and better coordination of international cooperation in the prosecution of perpetrators of such inappropriate acts.

Institut izručenja najstariji je oblik međunarodne pravne pomoći koji je među državama članicama Europske unije zamijenjen europskim uhidbenim nalogom. U odnosu na treće države kakva je Bosna i Hercegovina izručenje je jedini instrument kojim se omogućava transfer osoba koje se trebaju izručiti zbog vođenja kaznenog postupka, ili izvršenja kazne zatvora, ili zbog druge mjere koja podrazumijeva oduzimanje slobode u državi moliteljici. Radi stalna nastojanja da se osiguraju pravna sigurnost, načelo zakonitosti i vladavina prava, države kao subjekti međunarodnog prava svoje odnose na području ekstradicijskog prava sve više reguliraju potpisivanjem bilateralnih sporazuma kojima žele ostvariti taj cilj. U tom smjeru Hrvatska i Bosna i Hercegovina zaključile su 28. studenog 2012. Ugovor o izručenju koji se s tim datumom počeo privremeno primjenjivati, a stupio je na snagu 6. ožujka 2014. Ugovorom su, između ostalog, ekstenzivnije uređene odredbe o izručenju vlastitih državljana, čime se na određen način odstupilo od tradicionalnog načela neizručenja vlastitih državljana. Autori u radu analiziraju odredbe Ugovora o izručenju s posebnim osvrtom na odredbe o izručenju vlastitih državljana, osobito državljana koji imaju dvojno državljanstvo, što je nerijetko slučaj državljana Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mnoge države u Europi i svijetu tradicionalno se snažno protive izručenju vlastitih državljana. Načelo neizručenja vlastitih državljana proizlazi iz suverenosti država i njezinih državljana te obveza koje ih vežu, a osobito nepovjerenja u pravosudne sustave drugih država. Međutim, imajući u vidu da je temeljni cilj izručenja borba protiv nekažnjavanja osoba za koje se sumnja da su počinile kazneno djelo ili koje su osuđene za to, tada bi se nepovjerenje kao razlog neizručenja vlastitih državljana trebalo uzeti s velikim oprezom. Da je načelo neizručenja vlastitih državljana u suvremenome kaznenom pravu zastarjelo, potvrđuje još i Konvencija o izručenju između država članica Europske unije navodeći da se izručenje ne smije odbiti s obrazloženjem da je osoba državljanin države moliteljice. Cilj je ovog rada analizom postojećega normativnog okvira i praktičnih primjera (ne)izručenja vlastitih državljana između Hrvatske i Bosne i Hercegovine upozoriti na probleme koji utječu na učinkovitu pravosudnu suradnju tih dviju država te ponuditi stajališta koja bi mogla pridonijeti razmatranju vrlo aktualnih pitanja.

No abstract

Rad se bavi aktualnim pitanjima sigurnosno-pravnog uređenja zaštite pučanstva od zaraznih bolesti s naglaskom na izolaciju osoba u vlastitom domu ili drugome odgovarajućem prostoru (samoizolacija) sa svrhom sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti u kontekstu koronavirusa (COVID-19). Aktualna zdravstvena situacija uzrokovana koronavirusom (COVID-19) koja je poprimila pandemijske razmjere dala je odgovor na postojeće mehanizme u borbi protiv te zarazne bolesti, ali jednako tako i upozorila na određene sigurnosno-pravne nedostatke koje je bilo potrebno u hodu ispravljati odnosno nadopunjavati. U tom smislu autor u radu iznosi prikaz važećih pravnih rješenja kojima se uređuje ta problematika kao i prijedloge de lege ferenda. Autor jasno naznačuje bitnu ulogu nadležnih tijela Republike Hrvatske u sprečavanju i suzbijanju zaraznih bolesti, pa i glede nužnih oblikovanja kvalitetnih zakonskih rješenja, ne podcjenjujući ulogu svih građana u njihovu provođenju. Naime, ako građani nisu odgovorni, samodisciplinirani i svjesni situacije u kojoj se nalaze, kao odgovor na takvo ponašanje moraju postojati kvalitetni pravni propisi na temelju kojih će, kao izraz društvene osude, biti primjereno kažnjeni.